Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1369/09 (R. J.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1369/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1369/09, rješavajući apelaciju Rasima Jusufovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Jusufovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, podnio je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine.
2. Apelant je 2. aprila 2007. godine podnio Administrativnoj službi Opštine Bijeljina - Odjeljenje za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) prijedlog za ponavljanje postupka pred ovim organom u predmetu izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti za adaptaciju i pretvaranje tavanskog prostora u stambeni broj 014/03-364-369/97 od 12. avgusta 1997. godine, rješenja o odobrenju za građenje broj 014/3-361-208/97 od 15. avgusta 1997. godine i rješenja o odobrenju za upotrebu broj 06.360-84/01 od 7. decembra 2001. godine, izdatim Ministarstvu lokalne uprave i samouprave iz Pala kao podnosiocu zahtjeva-investitoru, na zemljištu označenom kao parcela broj 3729, upisana u posjedovni list k.o. Bijeljina I, ulica Žrtava fašističkog terora broj 25. u Bijeljini.
3. Zaključkom Odjeljenja br. 014/3-364-369/97, 014/03-361-208/97 i 06.360-84/01 od 22. maja 2007. godine odbačen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka broj 16-364-459/07 od 2. jula 2008. godine uvažena je apelantova žalba i predmet vraćen na ponovni postupak.
4. U ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 014/03-364-369/97 od 15. avgusta 2008. godine kojim se dozvoljava ponavljanje postupka pokrenutom po apelantovom prijedlogu u predmetu broj 014/03-364-369/97 od 16. maja 1997. godine za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za adaptaciju i pretvaranje tavanskog prostora u stambeni Ministarstvu lokalne uprave i samouprave broj 014/03-364-369/97 od 12. avgusta 1997. godine. Protiv rješenja Odjeljenja od 15. avgusta 2008. godine žalbe su podnijeli J.B. i Ministarstvo lokalne upravu i samouprave.
5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je tražio od suda da naložio tuženom Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka da odluči po žalbi B.J. i Ministarstva za lokalnu upravu i samoupravu Pale. U obrazloženju je Kantonalni sud naveo da je odredbom člana 17. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05: u daljnjem tekstu: ZUP) propisano da ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da je žalba odbijena. Iz pravnog smisla naprijed navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je ocijenio da proizlazi da stranka koja protiv prvostepenog rješenja nije podnijela žalbu ne može pokrenuti upravni spor zbog „ćutanja administracije“ u slučaju kad je žalbu podnijela druga stranka. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema zakonski osnov za traženje donošenja presude u konkretnom slučaju i odlučio kao u dispozitivu presude.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da se apelant, iako osporava presudu Okružnog suda broj 12 0 U 000 513 08 U od 5. marta 2009. godine, žali u suštini na tok i ishod postupka u kojem se odlučivalo o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka od 2. aprila 2007. godine, kojeg je podnio protiv rješenja Odjeljenja br. 014/03-364-369/97 od 12. avgusta 1997. godine, 014/3-361-208/97 od 15. avgusta 1997. godine i 06.360-84/01 od 7. decembra 2001. godine, izdatih Ministarstvu lokalne uprave i samouprave iz Pala kao podnosiocu zahtjeva-investitoru u vezi sa predmetnom imovinom.
9. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ni određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza.
10. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost apelantovog prijedloga za ponavljanje pravosnažno završenog postupka, odnosno procesna dopustivost apelantove tužbe. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Odjeljenjem, Ministarstvom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka i Okružnim sudom, koji je donio osporenu presudu, nije odlučivalo o bilo kakvom građanskom pravu ili obavezi apelanta. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donijeta pobijana presuda nije bio odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanta. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. Ustavni sud, dalje, konstatuje de se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u istom odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o pravu apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao ni o apelantovim imovinskim pravima iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su apelantovi navodi i u tom dijelu, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U pogledu navoda apelanta da mu je u osporenom postupku, u kojem se odlučivalo o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka, povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na imovinu. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su navodi apelanata o povredi navedenih prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Nadalje, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravom na imovinu. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pitanje diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović