Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/08 (A. J., A. A. i J. A.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Kamata
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1396/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1396/08, rješavajući apelaciju Aide Jujić, Azre Agić i Jasminke Agić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Jujić, Azre Agić i Jasminke Agić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-07-002103 od 27. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-016 od 12. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aida Jujić, Azra Agić i Jasminka Agić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Prijedora, koje zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banja Luke, podnijele su 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-002103 od 27. februara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-016 od 12. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-016 od 12. oktobra 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantica, te obavezna tužena «Jahorina osiguranje» AD Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: tužena) da im na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti majke plati po 6.400,00 KM, kao i da im na ime naknade materijalne štete, solidarno plati troškove sahrane i podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 1.844,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. oktobra 2007. godine pa do isplate, te da im naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.230,00 KM. Istom presudom su apelantice odbijene sa viškom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa.

3. Osnovni sud je cijeneći provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Naime, uvidom u krivični spis ovog suda broj K: 237/05, utvrđeno je da je u saobračajnoj nezgodi, koja se desila 24. aprila 2003. godine, smrtno stradala majka apelantica dok se kao pješak kretala desnom stranom kolovoza. Vozač putničkog vozila, Aleksandar Vučković, je pravosnažnom krivčnom presudom broj K: 237/05 od 17. maja 2006. godine oglašen krivim i osuđen kao izvršilac krivičnog djela ugrožavanja javnog saobračaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona RS.

4. Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je vozilo u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo osigurano kod tužene od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, pa je tužena odgovorna u skladu sa odredbom člana 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tesktu: ZOO), ali da je sporna visina tužbenog zahtjeva. Cijeneći radnje i jednog i drugog učesnika u saobračaju, Osnovni sud je zaključio da je majka apelantica doprinijela nastanku štete sa 20% za koje iznose je i umanjena novčana naknada koju su potraživale apelantice u smilsu člana 192. ZOO. Sud je pri tome imao u vidu da je majka apelantica bila pješak koja se kretala kolovozom, a ne stazom za pješake, a da je vozač upravljao motornim vozilom u vrijeme dok mu je važila zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o zahtjevu i visini zahtjeva za naknadu materijalne štete, imao u vidu odredbu člana 193. stav 1. ZOO, kojim je propisano da onaj koji prouzrokuje nečiju smrt, dužan je nadoknaditi i uobičajene troškove njegove sahrane. Osim toga, sud je utvrdio da ukupni troškovi izgradnje nadgrobnog spomenika sa troškovima sahrane iznose 2.305,00 KM, što je umanjeno za doprinos od 20% i iznosi 1.844,00 KM, koji iznos je i dosuđen apelanticama. Također, prilikom odlučivanja o zahtjevu i visini zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, na ime pretrpljene štete zbog smrti bliskog lica, shodno članu 200. stav 1. ZOO, sud je imao u vidu sve okolnosti koje mogu uticati na visinu ove naknade, pa im je utvrdio naknadu u visini od 8.000,00 KM, koja je umanjena za 20% srazmjerno doprinosu poginule majke apelantica štetnom događaju. Konačno, sud je apelanticama dosudio i zatezne kamate od dana donošenja sudske odluke u skladu sa članom 189. stav 2. ZOO.

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-002103 od 27. februara 2008. godine, žalba apelantica je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što se zakonska kamata na iznos materijalne štete od 1.844,00 KM dosuđuje od dana podnošenja tužbe, tj. od 29. decembra 2005. godine pa do isplate, dok je u ostalom odbijajućem dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom je odbijena žalba tužene i prvostepena presuda potvrđena u dosuđujućem dijelu.

6. Okružni sud je istakao da su osnovani navodi žalbe apelantica u pogledu odluke o zakonskoj kamati. Naime, zakonska zatezna kamata na materijalnu štetu se, shodno čl. 186. i 277. ZOO, dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Međutim, obzirom da su apelantice tražile zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, pripada im pravo na zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe. Okružni sud se u pogledu zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu u obrazloženju pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1433/06 od 13. septembra 2007. godine. Konačno, Okružni sud je istaknuo da je odluka prvostepenog suda pravilna u pogledu zateznih kamata na nematerijalnu štetu, te da je žalba apelantica ničim ne dovodi u sumnju, jer je visina nematerijalne štete utvrđena danom presuđenja i od tada tužena pada u docnju.

7. Apelantice se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice se žale da im osporenim presudama nije u skladu sa zakonom određeno vrijeme od kada teku zakonske zatezne kamate na nematerijalnu štetu. Apelantice smatraju da im pripada zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu počev od podnošenja tužbe u smislu odredbi čl. 186. i 277. ZOO, a ne od dana presuđenja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

12. Zbog toga, a imajući u vidu i zaključak Ustavnog suda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1396/08 (A. J., A. A. i J. A.) | Sudska praksa | Aktio