Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/08 (Z. A.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1479/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1479/08, rješavajući apelaciju Zdenke Aničić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Aničić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 58 0 P 000323 07 Rev od 20. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-00 1060 od 19. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj P-323/05 od 17. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenka Aničić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnijela je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 58 0 P 000323 07 Rev od 20. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-00 1060 od 19. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

323/05 od 17. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-323/05 od 17. maja 2006. godine, obavezani su Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Biskupski Ordinarijat Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno apelantici naknade štetu u iznosu od 29.374,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i da joj naknade troškove postupka u iznosu od 2.484,77 KM a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju osporene prvostepene presude, između ostalog utvrđeno je, da je apelantica po osnovu ugovora o korištenju stana od 1. januara 1981. godine, bila nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Lenjinovo šetalište, broj 9, (sada ulica Nikole Šubića Zrinjskog, broj 9), a koje pravo joj je priznato i Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 104-543-1/1 od 25. jula 2000. godine. Tokom postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno je, da se povrat predmetnog stana ne može izvršiti, zato što stan više ne postoji na terenu, jer je drugotuženi izvršio adaptaciju zgrade koja se nalazila neposredno ispred apelanticinog stana, te pri tome potpuno uklonio stan apelantice i na njegovom mjestu napravio garažni prostor u sklopu svog glavnog objekta. Također je, na osnovu uvjerenja o kategoriji oštećenja stambenog objekta Odjela graditeljstva i prostornog uređenja općine Mostar (u daljnjem tekstu: Odjel), broj 07/III-1385/97 od 17. februara 1997. godine, utvrđeno da je predmetni stan apelantice tokom ratnih dejstava pretrpio V stepen oštećenja. Izvođenjem dokaza pred prvostepenim sudom, odnosno provedenim vještačenjem vještaka geodetske struke Z.Z. i vještaka građevinske struke N.K., uvidom u zapisnik Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša (u daljnjem tekstu: Služba), broj 07/II-3-3276/98 od 25. jula 2003. godine, kao i uvidom u relevantnu dokumentaciju, utvrđeno je da uklanjanje predmetnog stana nije izvršeno u zakonskoj proceduri zbog sigurnosnih razloga, nego prevashodno za potrebe adaptacije i prenamjene glavnog objekta drugotuženog. Općinski sud je konstatovao da se na osnovu odredbe člana 2. stav 5. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH) kao i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, vraćanje imovine, pa tako i stanova na kojima postoji stanarsko pravo, vrši ukoliko je to moguće, dok se u suprotnom omogućava dobijanje naknade, ističući da u konkretnom slučaju uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće. Konačno, na osnovu provedenog vještačenja utvrđeno je da bi predmetni stan sada imao tržišnu vrijednost od 29.374,00 KM, pri čemu je kao polazna osnova uzeta prvenstveno prosječna tržišna cijena stambenog prostora na području Grada Mostara u iznosu od 1.267,00 KM, kao i da je zbog svog položaja sama lokacija predmetnog stana zbog udaljenosti povoljnija za 30%, uzimajući u obzir i samu starost objekta od 70 godina, stepen oštećenja ratnim dejstvima (V stepen oštećenja), kao i pripadajuću okućnicu od 3%. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, osobito činjenicu da uspostavljanje prijašnjeg stanja u konkretnom slučaju nije moguće, prvostepeni sud je donio presudu u smislu odredbi člana 185. stav 3. i 4. u vezi sa članom 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a s obzirom da se apelantica i opredijelila za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana, prvostepeni sud je apelantici dosudio naknadu štete u iznosu od 29.374,00 KM. Također je apelantici primjenom odredbe člana 277. ZOO priznato i pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja pa do isplate.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-00 1060 od 19. oktobra 2006. godine, žalbe apelantice i tuženih su odbijene kao neosnovane. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju kao i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je posebno istakao da se apelantica opredijelila za naknadu štete u visini tržišne vrijednosti predmenog stana, te da je u žalbenim navodima, isticala da joj pripada naknada štete u visini tržišne vrijednosti upotrebljivog stana u vrijeme presuđenja, a ne stana kod kojeg se cijeni njegova starost od 70 godina kao i stepen oštećenja, što znatno umanjuje njegovu vrijednost. Kantonalni sud je zaključio da nije bilo moguće utvrditi veću tržišnu vrijednost stana od one koja je konačno i utvrđena, naglašavajući da vrijednost predmenog stana i jeste utvrđena prema njegovoj tržišnoj vrijednosti u momentu presuđenja ali uzimajući u obzir i sve ostale relevantne elemente odnosno procijenjeno stanje stana prije rušenja.

5. Odlučujući o reviziji apelantice na presudu Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-00 1060 od 19. oktobra 2006. godine, Vrhovni sud je presudom, broj 58 0 P 000323 07 Rev od 20. marta 2008. godine, reviziju odbio. Smatrajući da su prethodno donesene odluke redovnih sudova donesene u skladu sa pravilno utvrđenim činjeničnim stanjem i pravilno primijenjenim materijalnim pravom, kada su visinu štete utvrdili primjenom odredbe člana 185. stav 3. u vezi sa članom 190. ZOO, i odredbe člana 2. stav 5. Ustava BiH kao i člana 1. tačka 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, iz kojih proizilazi da se vraćanje imovine, pa tako i stanova na kojima postoji stanarsko pravo, vrši se ukoliko je to moguće, dok se u suprotnom omogućava dobijanje naknade, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a, odlučio kao u dispozitivu presude. Na osnovu prethodno navedenog Vrhovni sud je konstatovao da je apelanticino pravo kao nosioca stanarskog prava, potpuno zaštićeno na navedeni način, odnosno data joj je mogućnost da sasvim slobodnom kupovinom na tržištu osigura svoje pravo, te istaknuti revizijski prigovori nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka redovnih sudova.

6. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelantica povredu navednih prava vidi u tome što smatra da nije utvrđena adekvatna tržišna vrijednost predmetnog stana te da je prema mišljenju apelantice ta vrijednost daleko veća od dosuđene, odnosno da prilikom vještačenja nisu uzeti u obzir svi relevantni elementi, smatrajući istovremeno da joj je trebalo dodijeliti drugi stan, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda, broj AP-1000/06 od 11. marta 2008. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili pravo na poštivanje doma (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, kada su apelantici dosudili naknadu štete, s obzirom na objektivnu nemogućnost povrata predmetnog stana, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na pozivanje apelantice na odluku Ustavnog suda br. AP-1000/06 od 11. marta 2008. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), Ustavni sud smatra da je pravna situacija u uporednom slučaju bitno drugačija od konkretnog slučaja i zato ova praksa Ustavnog suda nije relevantna u konkretnom slučaju. Naime, u predmetu na koji se apelantica poziva, stan apelantice je uklonjen na osnovu rješenja nadležnih organa jer je utvrđeno da zgrada u kojoj se stan nalazio predstavlja opasnost za stanare i okolinu, te se nadležni organ uprave obavezao apelantici dodjeliti drugi stan koji zadovoljava njene minimalne stambene potrebe, dok u konkretnom slučaju stan apelantice nije uklonjen iz sigurnosnih razloga po rješenju nadležnog organa, nego radi adaptacije i prenamjene glavnog objekta drugotuženog. Dalje, u predmetu na koji se apelantica poziva odbijen je ne samo zahtjev za dodjelu drugog stana u svrhu stanovanja, nego i zahtjev za naknadu štete u vrijednosti porušenog stana, dok se u konkretnom slučaju apelantica opredijelila da postavi tužbeni zahtjev za naknadu vrijednosti porušenog stana, koja joj je i dosuđena, a nije ni tražila da joj se dodjeli drugi stan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na poštivanje doma ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka jer smatra da joj je trebala biti dosuđena naknada i višem iznosu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1479/08 (Z. A.) | Sudska praksa | Aktio