Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1734/08 (N. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1734/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1734/08, rješavajući apelaciju Nerminke Mešković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nerminke Mešković podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-07-
000 128 od 28. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P-277/05 od 1. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nerminka Mešković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijela je 10. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-07-000 128 od 28. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-277/05 od 1. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-277/05 od 1. decembra 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Milana Lukića (u daljnjem tekstu: tužitelj) pa su AD Rudnik nemetala ''Stanari'' (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelantica kao drugotužena, obavezani da tužitelju solidarno isplate iznos od 8.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. juna 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknade troškove postupka u iznosu od 3.050,00 KM, a sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude.
3. Naime, tužitelj je 3. juna 2005. godine, podnio tužbu protiv tuženih, odnosno prvotuženog i apelantice kao drugotužene, a radi isplate zbog neosnovanog bogaćenja. Osnovni sud je konstatovao da je tužitelju nakon provedene zakonske procedure i uvrđene liste prioriteta, dodijeljen stan na korištenje, u Doboju, ulica Vidovdanska 142, površine 54m , nakon čega je tužitelj zaključio i ugovor o zakupu stana, broj 2/4-849 od 15. okobra 2002. godine, te da je s obzirom na oštećenost predmetnog stana, proveo adaptaciju angažujući preduzeće ''Hit-komerc'' d.o.o. Doboj. Nadalje je, sud konstatovao da su u predmetnom stanu do početka ratnih dejstava, odnosno maja 1992. godine, stanovale apelantica i njena majka, koja je ujedno bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Na osnovu obimnog dokaznog postupka, koji se sastojao od saslušanja brojnih svjedoka, te uvida u relevantnu dokumentaciju, osobito zapisnik ''Dobojinvesta'' a.d. Doboj od 4. oktobra 2002. godine, kojim je utvrđeno da je tužitelj uveden u predmetni stan, koji je bio prilično oštečen (oštečenost zidova, podova i instalacija), a imajući u vidu i zapisnik Opštine Doboj, Sektora za inspekcijske poslove, broj 09/84-18/03 od 13. oktobra 2003. godine, kojim je utvrđeno da je izvršena inspekcijska kontrola uslova stanovanja u zgradi u kojoj se sporni stan nalazi, te da je utvrđeno da je kupatilo potpuno uništeno, i da je nephodna cjelovita rekonstrukcija stolarije, krova, dimnjaka, te je konačno konstatovano da bi se predmetni stan sanirao i doveo u stanje uslovno za normalan život, neophodno ulaganje oko 8.000,00 KM. Uvidom u račun preduzeća ''Hit-komerc'' d.o.o. Doboj, broj 2/03 od 2. novembra 2003. godine, Osnovni sud je utvrdio, da je račun izdat za sanaciju predmetnog stana tužitelja, te da je potpisan i ovjeren od strane preduzeća, sa tačno navednim iznosima izvedenih radova na sanaciji, ističući da je plaćen gotovinski. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Doboj (u daljnjem teksu: Ministarstvo), od 24. novembra 2003. godine, uvrđeno je da je apelantica član porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu, te da joj na osnovu prethodno navedenog pripada pravo povrata. Uvidom u zaključak o dozvoli izvršenja Ministarstva, broj 05-050-
13-2-6737/99 od 13. aprila 2005. godine, uvrđeno je da se tužitelju nalaže da predmetni stan napusti u roku od 15 dana, te da mu prestaje pravo privremenog korisnika. Osnovni sud je nadalje konstatovao da nije prihvatio prigovore prvotuženog i apelantice u pogledu pasivne legitimacije, a s obzirom da je tokom postupka nespornim utvrđeno da je prvotuženi vlasnik predmetnog stana, kojem se tužitelj i obraćao za sanaciju, kao ni prigovor apelantice, kojoj je tužitelj predao u posjed predmetni stan u potpuno ispravnom stanju. Konačno, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a kojom je propisano da kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, bez osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati a kad to nije moguće dužan je da nadoknadi vrijednost postignute koristi, a obaveza vraćanja ili naknade postoji i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Imajući u vidu prethodno navedeno, da je tužitelj navedenim ulaganjima poboljšao vrijednost predmetnog stana, te da mu shodno prehodno navedenim odredbama pripada naknada u visini izvršenih ulaganja, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-Gž-07-000 128 od 28. marta 2008. godine, žalba prvotuženog je uvažena i pobijana prvostepena presuda preinačena, na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u cjelosti odbijen i tužitelj obavezan da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 1.562,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, od pravosnažnosti presude pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Drugim stavom iste presude žalba apelantice je djelimično uvažena i pobijana presuda preinačena na način da je apelantica obavezana tužitelju isplatiti iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 3. juna 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.128,50 KM, a sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Trećim stavom je sa viškom tužbenog zahjeva preko dosuđenog iznosa tužitelj odbijen.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je konstatovao da je nespornim utvrđeno da je tužitelj izvršio ulaganja u adaptaciju predmetnog stana, te da ga je apelantici predao u potpuno ispravnom stanju. Također je utvrđeno, da je osnovan žalbeni navod prvotuženog da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na njegovu pasivnu legitimaciju. Naime, prema odredbi člana
2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) tužitelj je bio privremeni korisnik predmetnog stana, odredbom člana 27 a. stav 1. istog zakona propisano je, da lice čije je pravo privremenog korištenja prestalo u skladu sa odredbom člana 2., a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ali da povrat sredstava može započeti danom kada je vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed stana. Stavom 2. istog člana propisano je da u slučaju kada sud i odredi ovu naknadu, vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa odredbama ZOO namirenje tražiti od nadležnog organa ili davaoca stana na korištenje. U konkretnom slučaju zahjev za povrat uloženih sredstava u smislu navedenih zakonskih odredbi, tužitelj je mogao zahtjevati samo od apelantice a ne i od prvotuženog, koji ne bi bio odgovoran ni po osnovu naknade šete u smislu odredbe člana 154. stav 1. ZOO, jer dodjelom stana na korištenje tužitelju, prvotuženi mu nije prouzrokovao štetu. Također prvotuženi ne bi bio odgovoran ni za eventualnu štetu tužitelju, ni po osnovu neosnovanog bogaćenja, u smislu člana 210. ZOO, jer prvotuženi kao davalac stana, koji je vraćen u posjed apelantici nema koristi od navedenih ulaganja u predmetni stan. Okružni sud je također naglasio, da je prvotuženi dozvolio tužitelju korištenje predmetnog stana još 1993. godine a da je tužitelj adaptaciju izvršio tek 2003. godine, i to na svoj vlastiti rizik, imajući prije svega u vidu sam status predmetnog stana koji mu je dodijeljen, zbog čega je žalbu prvotuženog i uvažio, te tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u cjelosti odbio. Odlučujući o žalbi drugotužene sud je djelimično usvojio, s obzirom da tužitelj ima pravo na naknadu samo neophodnih utrošenih sredstava u adaptaciju predmetnog stana, a kako u predmetnom slučaju ni tužitelj ni apelantica nisu predložili vještačenje po vještaku građevinske struke, sud je cijeneći da je tužilac uložio sredstva u adaptaciju stana a da se na osnovu provedenih dokaza ne može pouzdano utvrditi visina ovih ulaganja, o visini ulaganja odlučio primjenom odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je odlučujući o visini naknade odlučio primjenom prethodno navedenog člana, imajući pri tom u vidu i račun, broj 2/03 od 2. novembra 2003. godine, na utuženi iznos ali da navedeni račun ne može poslužiti kao relevantan dokaz za naknadu, pa je cijeneći činjenicu da je tužitelj prije sanacije stana uz neophodne popravke živio deset godina, Okružni sud zaključio da u smislu odredbe člana 27 a. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i člana 210. ZOO, tužitelju pripada naknada na ime izvršenih neophodnih ulaganja u stan u visini od 3.000,00 KM.
6. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je navela da je Okružni sud očigledno proizvoljno ocijenio dokaze, te je istakla da je sud po službenoj dužnosti trebao izvesti one dokaze koji su bili neophodni za donošenje pravilne odluke, odnosno prije svega angažovati vještaka građevinske struke, a što nije učinio, smatrajući pri tom da nije ni pasivno legitimirana za naknadu nužnih troškova ulaganja u predmetni stan, te da će isplatom navedenog iznosa biti dovedena u teško materijalno stanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, utvrdio da je tužiteljev zahtjev osnovan jer je kao savjestan posjednik predmetnog stana imao pravo na naknadu uloženih neophodnih sredstava a u smislu člana 27. a stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i člana 210. ZOO. U odnosu na navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati.
10. U odnosu na apelanticine navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelji osporena odluka izvedeni na javnoj raspravi pred prvostepenim sudom a apelantica je imala priliku ispitati sve dokaze i osporiti ih. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporene odluke, zatim da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio koji su neophodni troškovi koje je tužitelj obavio u predmetnom stanu, pa je udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Stoga, Ustavni sud je mišljenja da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa apelanticinim navodima da je sud trebao angažovati vještaka, s obzirom da to nije učinio tužitelj, a koje je bilo neophodno za donošenje pravilne odluke, i utvrđivanje naknade uloženih sredstava u predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen prema novom ZPP koji se primjenjuje od 1. augusta 2003. godine. Član 7. stav 1. ZPP propisuje da: «Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi, i apelantica je bila u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda, odnosno da ospori visinu navedenih ulaganja tužitelja i konačno, dokaže svoje tvrdnje. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica, toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, opet se radi o navodima koji su očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na imovinu
13. Apelantica se, osim toga, žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović