Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/08 (P. Ć.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1770/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1770/08, rješavajući apelaciju Predraga Ćirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Ćirića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-07-000 256 od 8. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj K-16/05 od 9. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Ćirić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 13. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 256 od 8. aprila 2008. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-16/05 od 9. oktobra 2007. godine.

2. Okružni sud je postupajući po optužnici Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj KT-432/04 od 22. augusta 2005. godine, a koja je izmijenjena na glavnom pretresu dana 4. oktobra 2007. godine, presudom broj K-16/05 od 9. oktobra 2007. godine, apelanta oglasio krivim, zbog toga što je u svojstvu direktora Š.G. ''Jahorina'' Pale, kao naručilac radova, suprotno članu 37. i 38. Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanja radova (u daljnjem tekstu: Zakon), sklopio ugovor, broj 142/04 od 4. marta 2004. godine sa Savom Čolićem (u daljnjem tekstu: prvooptuženi), kao izvođačem radova, za iznos ogrijevnog drveta u odjelima 177. i 215. Š.G. ''Jahorina'' Pale, R.J. ''Podgrab'', G.J. ''Gornja Prača'', a isključivo na osnovu usmenog dogovora, iako prvooptuženi nije ispunjavao ni formalne uslove za izvođenje radova iz člana 7. i 8. Pravilnika o postupku ustupanja radova u šumarstvu i nadzoru nad njihovim izvođenjem (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te pri tom omogućio prvooptuženom da vrši iznos ogrijevnog drveta u periodu od 10. marta 2004. godine do 1. augusta 2004. godine, čime mu je omogućio pribavljanje imovinske koristi u novčanom iznosu od 34.525,38 KM, a na osnovu čega je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tenkstu: KZ RS), te mu je za prethodno navedeno krivično djelo izrečena uslovna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci koja se neće izvršiti ako apelant za vrijeme od 2 godine ne učini novo krivično djelo Na osnovu odredbe člana 99. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka o čijoj visini će sud donijeti posebno rješenje. Istom presudom prvooptuženi je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo oštečenja zaštitinih uređaja na radu iz člana 404. stav 5. a u vezi sa stavom 2. KZ RS. Također su Rade Škipina, u svojstvu tehničkog direktora (u daljnjem tekstu: trećeoptuženi) i Pero Bojović u svojstvu šefa proizvodnje (u daljnjem tekstu: četvrtooptuženi) oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. KZ RS. Optuženi Milovan Radović umro je u toku krivičnog postupka, pa je na osnovu člana 207. Zakona o krivičnom postupku, krivični postupak protiv njega obustavljen, rješenjem Okružnog suda, broj K-16/05 od 24. septembra 2007. godine. Ujedno je utvrđeno da na osnovu odredbe člana 100. stav 1. ZKP RS, troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo, da je nakon provedenog obimnog dokaznog postupka, koji se sastojao od saslušanja velikog broja svjedoka, vještaka finansijske struke G.M. i D.Ć., vještaka medicinske sruke dr. H.Ž., te uvida u relevantnu pismenu dokumentaciju i materijalne dokaze, utvrdio da nije ispoštovana zakonska procedura i procedura propisana opštim aktima prilikom zaključenja spornog ugovora, između apelanta u svojstvu direktora Š.G. ''Jahorina'' Pale, kao naručioca radova i prvooptuženog, u svojstvu izvođača radova u šumarstvu. Naime, Okružni sud je konstatovao da je članom 7. Zakona, propisano da javno nadmetanje provodi naručilac radova, odnosno u konkretnom slučaju apelant, a radi izbora najpovoljnije ponude između najmanje tri ponuđača. Članom 20. istog Zakona propisano je da Komisija za licitaciju (u daljnjem tekstu: Komisija), prihvata i otvara ponude, ukoliko je podneseno najmanje tri ponude, te da se u protivnom javno nadmetanje neophodno ponavlja. Isto je propisano i u Pravilniku, te u Uputstvu o licitaciji, ugovaranju i izvršavanju nadzora u šumarstvu (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Okružni sud je nadalje istakao da, u skladu sa članom 30. stav 4. Pravilnika, kada se u okviru dva uzastopna javna nadmetanja za iste radove ne odredi najpovoljnija ponuda, direktor naručioca, odnosno apelant posebnim rješenjem treba zadužiti Komisiju da analizira eventualne uzroke neuspjeha javnih nadmetanja i nakon toga zapisnikom konstatuje i predloži eventualnog izvođača, kao i ukupnu cijenu za ustupanje tih radova, te da bi tek na osnovu takvog prijedloga od strane Komisije, direktor slobodnom pogodbom mogao sklopiti ugovor o izvođenju radova, ali posebno imajući pri tom u vidu i da odredbom člana 37. Zakona, vrijednost ugovorenih radova ne smije prelaziti iznos od 15.000 KM. Nespornim je također utvrđeno, da su se na oglas za prvo javno nadmetanje, broj 1606 od 21. oktobra 2003. godine, za iznos drveta za ogrijev i ustupanje radova na sječi, javila tri ponuđača, koja su ispunjavala uslove javnog nadmetanja, nakon čega je izabran napovoljniji ponuđač, odnosno ''Rogoj'' a.d. Trnovo, sa kojim je i zaključen ugovor za iznos drveta u odjelu broj 72. Na oglas za drugo javno nadmetanje, broj 142/04 od 17. februara 2004. godine, za iznos drveta u ostalih šest odjela, kao i u odjelu broj 177 i broj 215 GJ ''Gornja Prača'', a u kojem oglasu su taksativno navedeni svi uslovi koje ponuđači trebaju ispunjavati da bi pristupili javnom nadmetanju, javio samo jedan ponuđač, odnosno prvooptuženi, koji je nakon toga direktnom pogodbom, neposredno sa apelantom sklopio ugovor o izvođenju radova čija vrijednost na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke iznosi 34.525,38 KM, te prelazi maksimalan iznos propisan članom 37. Zakona. Na osnovu zapisnika Komisije od 30. oktobra 2003. godine, utvrđeno je da se prevashodno ponuda prvooptuženog nije mogla uopće razmatrati, a s obzirom na činjenicu da prvooptuženi ni ne ispunjava uslove predviđene članom 7. Pravilnika, odnosno da pravo učešća na javnom nadmetanju za ustupanje radova u šumarstvu imaju isključivo preduzeća i druga pravna lica (izvođači radova) koja su u nadležnom sudu registrovana za obavljanje te djelatnosti, te koja posjeduju rješenje Ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Ministarstvo) o ispunjavanju uslova za obavljanje navedene djelanosti, a s obzirom da je nespornim utvrđeno da prvooptuženi posjeduje samo rješenje Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti opštine Pale (u daljnjem teksu: Odjeljenje), broj 04/8-350/69 od 10. oktobra 2003. godine, kojim mu se odobrava obavljanje samostalne djelatnosti izvoza-iznosa drveta iz šume samaricom, odnosno tovarnim konjima, i to isključivo kao dopunsko zanimanje. Okružni sud je konačno konstatovao da prvooptuženi nije ispunjavao ni ostale, taksativno pobrojane uslove oglasa, a koji su propisani članom 8. Pravilnika.

4. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta, na presudu Okružnog suda, broj K-16/05 od 9. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud je presudom, broj 118-0-Kž-07-000 256 od 8. aprila 2008. godine, žalbe odbio kao neosnovane.

5. U obrazloženju presude Vrhovnog suda, analiziranjem žalbenih navoda apelanta u pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, sud je naglasio da je sveobuhvatnom analizom svih provedenih dokaza nespornim utvrđeno da je apelant, kao direktor Š.G. ''Jahorina'', odnosno kao odgovorno lice, izvršio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. a u vezi sa stavom 3. KZ RS, kada je nepoštujući zakonsku proceduru i proceduru propisanu opštim aktima prilikom zaključenja spornog ugovora, broj 142/04 od 4. marta 2004. godine, omogućio prvooptuženom da vrši iznos ogrijevnog drveta u periodu od 10. marta 2004. godine do 1. augusta 2004. godine, čime mu je omogućio pribavljanje imovinske koristi u iznosu od 34.525,38 KM. Vrhovni sud je nadalje konstatovao da apelant nije mogao prihvatiti ponudu prvooptuženog prevashodno bez donošenja posebnog rješenja i analize od strane Komisije za licitaciju. Navedena analiza od strane Komisije je bila neophodna radi ispitivanja uzroka neuspjeha javnih nadmetanja, i izbora napovoljnijeg ponuđača, kao i ukupne cijene po jedinici za ustupanje radova, nakon čega bi eventualno apelant mogao direktnom pogodbom sklopiti ugovor ali pri tom isključivo vodeći računa o svim elementima koje je prvooptuženi kao ponuđač trebao ispunjavati, kao i dokazima koje je trebao priložiti o ispunjavanju uslova, i visini iznosa navednih radova koji ne mogu prelaziti iznos propisan odredbom člana 37. Zakona.

6. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. Apelant je predložio da Ustavni sud osporene odluke ukine i predmet vrati Okružnom sudu na ponovni postupak, naglašavajući pri tom pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je trebalo primjeniti Pravilnik o minimalnim uslovima koje moraju ispunjavati izvođači radova u šumarstvu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 39/04) pri tom ističući da za iznos drveta samaricom, odnosno tovarnim konjima, nije potrebna registracija u nadležnom sudu, niti licenca o ispunjavanju uslova za izvođenje radova u šumarstvu, pozivajući se i na Pravilnik o postupku ustupanja radova u šumarstvu i nadzoru nad njihovim izvođenjem, JPŠ ''Šume Republike Srpske'' a.d. Sokolac, iz avgusta 2005. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U odnosu na navod apelanta koji se tiče nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg su mu, navodno, povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnopravnom postupku proveden veoma obiman i detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana kako na apelantovoj odbrani, tako i na izjavama svjedoka optužbe i odbrane, te nalazima i mišljenjima vještaka. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, dati su razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Ustavni sud također konstatuje da su redovni sudovi na dvije instance dali podrobno i jasno obrazloženje za svoje odluke, te posebno naglašava da navode iz apelacije, apelant nije ni isticao u žalbi, nego tek u postupku pred Ustavnim sudom. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje prvostepene presude, u kojem su izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost, jasni i argumentovani te i da u cijelosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović