Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/08 (A. P.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije krivična optužba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1778/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1778/08, rješavajući apelaciju Aleksandra Pejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Pejića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

0-Kž-08-000 076 od 15. maja 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kv-08-000 012 od 4. aprila 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksandar Pejić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu Foča, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 076 od 15. maja 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kv-08-000 012 od 4. aprila 2008. godine. Apelant je 10. jula 2008. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je 1. aprila 2008. godine podnio molbu Okružnom sudu za odmjeravanje jedinstvene kazne. Apelant je predložio da Okružni sud, shodno odredbama član 445. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07; u daljnjem tekstu: ZKP RS) u vezi sa odredbama člana 401. ranijeg ZKP RS, u pogledu odluke o kazni preinači Presudu Osnovnog suda u Derventi broj 085-0-Kv-08-000 417 od 20. februara 2008. godine, kojom je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca i Presudu Okružnog suda broj K-7/02 od 18. novembra 2002. godine, kojom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, i izrekne jedinstvenu kaznu.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Kv-08-000 012 od 4. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za odmjeravanje jedinstvene kazne. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 401. ranijeg ZKP RS propisano da se pravosnažna presuda može preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju, te da će sud u tom slučaju novom presudom preinačiti ranije presude u pogledu odluka o kazni i izreći jedinstvenu kaznu. U vezi s tim Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Presuda tog suda broj K-7/02 od 18. novembra 2002. godine, čije preinačenje apelant traži, postala pravosnažna donošenjem drugostepene Presude Vrhovnog suda broj Kž-91/03 od 9. septembra 2003. godine. S obzirom da je predmetna presuda postala pravosnažna nakon stupanja na snagu novog ZKP RS (1. juli 2003. godine), Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 401. ranijeg ZKP RS jer u vrijeme važenja tog zakona predmetna presuda nije bila pravosnažna, što predstavlja uslov za primjenu tih odredaba. Takođe, Okružni sud je naveo da odredbama novog ZKP RS nije predviđen institut preinačavanja pravosnažno izrečenih kazni zatvora radi izricanje jedinstvene kazne, zbog čega je apelantova molba i sa tog aspekta neosnovana. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da odredbe člana 445. ZKP RS, na koje se takođe pozvao apelant, nisu neprimjenjive u predmetnom slučaju jer se odnose na rješavanje po zahtjevu za zaštitu zakonitosti.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118-0-Kž-08-000 076 od 15. maja 2008. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da odredbama važećeg ZKP RS nije predviđena mogućnost da se na osnovu ranije pravosnažno izrečenih kazni donosi odluka o jedinstvenoj kazni. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 449. ZKP RS iz 2003. godine propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važi raniji ZKP RS, tj. zakon na koji se apelant pozvao. Vrhovni sud je naveo da bi se primijenila neka odredba ranijeg zakona na konkretan slučaj potrebna je izričita odredba važećeg zakona koja upućuje na to, ali da takve odredbe u ovom slučaju nema. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije dopuštena analogna primjena zakona koji je prestao da važi i koji sam po sebi više ne predstavlja dio važećeg prava, osim ako ne postoji izričita važeća upućujuća norma. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud trebao apelantov zahtjev odbaciti kao nedozvoljen, shodno odredbama člana 337. stav 1. ZKP RS, budući da ne postoji mogućnost nepravog ponavljanja krivičnog postupka. Međutim, Vrhovni sud je naveo da ta greška prvostepenog suda nema za posljedicu povredu apelantovih prava, zbog čega je i odlučio kao u izreci rješenja.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi za odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora po već izrečenim osuđujućim presudama, bilo na osnovu ponavljanja postupka u pogledu izricanja jedinstvene kazne zatvora, bilo po osnovu izricanja jedinstvene kazne u sticaju. Apelant smatra da su redovni sudovi donošenjem osporenih odluka u pravni sistem uveli princip kumulacije prilikom izricanja kazni u krivičnim predmetima, umjesto principa asperacije, tako da osuđeno lice izdržava prosti zbir izrečenih kazni zatvora, a što je suprotno domaćim propisima o izricanju kazni.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...] prilikom utvrđivanja [...] osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...]. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava odluke kojima je odlučeno o krivičnim optužbama protiv njega o čemu postoje pravosnažne presude, već odluke koje su donesene u posebnom postupku po njegovoj molbi za odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora na osnovu tih pravosnažnih presuda. Dakle, apelant je u predmetnom postupku pokušao da izdejstvuje izricanje jedinstvene kazne zatvora, što ne predstavlja postupak odlučivanja o «krivičnoj optužbi» na koji se primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije. Također, apelantov zahtjev se suštinski odnosi na izricanje jedinstvene kazne zatvora što bi u konačnici vodilo izricanju manje kazne od onih koje su mu izrečene na osnovu dvije pravosnažne presude. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije ne garantuje pravo na određenu visinu kazne (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2135/07 od 17. septembra 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), niti pravo da kazne koje su izrečene u postupcima koji su pravosnažno okončani budu objedinjene. Iz naprijed navedenog jasno proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u predmetnom slučaju. S obzirom da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članom. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su i apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/08 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio