Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1800/08 (B. G.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

  • Radni odnos
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1800/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1800/08, rješavajući apelaciju Branislava Grujića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Grujića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000897 od 24. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 055 od 29. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Rs-368/05 od 6. decembra 2006. godine u dijelu koji se odnosi na poništenje odluke GP « Krajina » Banja Luka broj 3 od 22. novembra 1990. godine o prestanku potrebe za radom radnika, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Grujića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000897 od 24. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 055 od 29. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Rs-368/05 od 6. decembra 2006. godine u dijelu koji se odnosi na odluku Upravnog odbora GP « Krajina » Banja Luka broj UO-II/2-670/06 od 5. aprila 2006. godine i rješenja GP « Krajina » Banja Luka o prestanku radnog odnosa od 22. septembra 1993. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Grujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 16. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu : Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000897 od 24. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu : Okružni sud) broj 011-

0-Ž-07-000 055 od 29. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu : Osnovni sud) broj Rs-368/05 od 6. decembra 2006. godine.

2. Apelant je 5. aprila 1991. godine Osnovnom sudu udruženog rada u Banja Luci podnio tužbu kojom je tražio da sud poništi Odluku GP Krajina“ ( u daljnjem tekstu: tužena) broj 3 od 22. novembra 1990. godine o prestanku potrebe za radom radnika zbog ekonomskih teškoća i organizacije rada u preduzeću. Predmet je zaveden pod brojem Rs-345/92 i u navedenom predmetu je 28. oktobra 1993. godine doneseno rješenje o prekidu postupka do okončanja ratnog stanja u BiH.

3. Apelant je 8. oktobra 1997. godine od Osnovnog suda tražio nastavak predmetnog postupka nakon čega je predmet dobio novi broj Rs-179/97. U nastavku postupka apelant je 17. decembra 1997. godine dopunio tužbeni zahtjev tako što je pored poništenja Odluke tužene broj 3 zatražio i da sud obaveže tuženu da ga vrati na posao i isplati mu naknadu plata, toplog obroka i regresa za period od prestanka rada do donošenja sudske odluke kao i da mu za taj period poveže radni staž i uplati doprinose. Podneskom od 9. oktobra 2002. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je pored ranije istaknutih zahtjeva zatražio i poništenje odluke tužene broj 32 od 22. septembra 1993. godine o prestanku radnog odnosa.

4. Osnovni sud je donio djelimičnu presudu broj Rs-179/97 od 31. oktobra 2002. godine kojom je usvojio dio apelantovog tužbenog zahtjeva i poništio kao nezakonite odluke tužene broj 3 od 22. novembra 1990. godine o prestanku potrebe za radom radnika kao i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu broj 32 od 22. septembra 1993. godine i naložio tuženoj da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke u okviru njegove stručne spreme i radne osposobljenosti. Djelimičnom presudom je odlučeno da će se o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu naknade plate, toplog obroka, doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje kao i o troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti te djelimične presude.

5. Protiv navedene presude tužena je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio rješenje broj Ž-46/03 od 28. aprila 2005. godine kojim je ukinuo osporenu djelimičnu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud presudom nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu činjeničnih tvrdnji tužene da je Odlukom kolegija tužene stavljena van snage Odluka broj 3, niti su dati razlozi o dopuštenosti dopune tužbe od 9. oktobra 2002. godine kojom se zahtijeva poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 22. septembra 1993. godine. Pri tom je Okružni sud naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije izjavljivao prigovor protiv tog rješenja drugostepenom organu interne zaštite te da je u tom slučaju prvostepeni sud, shodno odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (« Službeni list SFRJ » br. 60/89 i 42/90)-u daljnjem tekstu : Zakon) koji se primjenjuje na konkretan slučaj, bio obavezan tužbu ustupiti tom organu da o njoj odluči kao o prigovoru.

6. Postupajući prema uputama Okružnog suda iz navedenog rješnja, Osnovni sud je dopunu apelantove tužbe ustupio nadležnom organu tužene da o njoj odluči kao o prigovoru protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 22. septembra 1993. godine. Upravni odbor tužene je donio odluku broj UO-II/2-670/06 od 5. aprila 2006. godine kojom je predmetni prigovor apelanta odbacio kao neblagovremen.

7. U ponovljenom postupku apelant je precizirao tužbu tako što je zahtjev proširio i na navedenu odluku Upravnog odbora kojom je njegov prigovor odbačen. Osnovni sud je donio presudu broj Rs-368/05 od 6. decembra 2006. godine kojom je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na poništenje odluke Upravnog odbora tužene broj UO-II/2-670/06 od 5. aprila 2006. godine i rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta broj 32 od 22. septembra 1993. godine i obavezivanje tužene da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove u okviru njegove stručne spreme i radne osposobljenosti kao i da mu na osnovu neisplaćenih plaća isplati iznos od ukupno 69.145,55 KM na ime glavnog duga i kamate i uplati dopirnose za PIO i zdravstveno osiguranje i naknadi troškove postupka. Dio zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi odluka tužene broj 3 od 22. novembra 1990. godine i prestanku potrebe za radom radnika odbačen je zbog nepostojanja pravnog interesa apelanta.

8. U obrazloženju presude je navedeno da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Zakona. Članom 80. stav 2. navedenog Zakona je propisan prekluzivni rok od 15 dana u kojem nezadovoljni radnik može podnijeti prigovor protiv odluke nadležnog organa u vezi sa nekim pravom iz radnog odnosa, dok je članom 83. stav 1. Zakona propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku 30 dana od dana podnošenja prigovora ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Osnovni sud je obrazložio da je apelant prigovor odnosno tužbu protiv navedenog rješenja o prestanku radnog odnosa trebao podnijeti u navedenim rokovima koji su ponovno počeli teći od 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje budući da rokovi u toku rata nisu tekli. Kako je u konkretnom slučaju rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta doneseno 22. septembra 1993. godine, a apelant tek 9. oktobra 2002. godine, šest godina nakon prestanka ratnog stanja, osporio navedeno rješenje Osnovni sud je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbacio zbog neblagovremenosti.

9. Osim toga, Osnovni sud je odbacio apelantovu tužbu i u dijelu zahtjeva koji se odnosi na poništenje Odluke tužene broj 3 od 22. novembra 1990. godine o prestanku potrebe za radom radnika iz razloga što je nesporno utvrđeno da je ova odluka stavljena van snage u odnosu na radnike za čijim je radom prestala potreba a koji se nalaze na vojnoj dužnosti do okončanja ratnog stanja u BiH, pa je po mišljenju Osnovnog suda prestao postojati pravni interes apelanta za vođenje spora u pogledu te odluke koja više i ne postoji.

10. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-07-000 055 od 29. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazoženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pogriješio kada je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosnio na Odluku tužene broj 3 odbacio zbog nedostatka pravnog interesa jer je nesporno utvrđeno da je ta odluka stavljena van snage budući da je odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa moguće samo kod tužbi za utvrđenje a ne i kod konstitutivnih tužbi kakva je konkretna tužba. S tim u vezi, u konkrentom slučaju Osnovni sud je, prema zaključku Okružnog suda, tužbu u ovom dijelu trebao odbiti kao neosnovanu ali da ovakva greška prvostepenog suda nije uticala na pravilnost pobijane odluke jer su njenim donošenjem « nastupile identične pravne posljedice kakve bi bile i da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen».

11. Okružni sud je naveo i da je u ostalom dijelu žalba neosnovana jer je nesporno da je apelant neblagovremeno podnio ne samo prigovor protiv rješenja kojim mu je prestao radni odnos nego i tužbu kojom je tražio poništenje te odluke i naknadu neisplaćenih plata.

12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-07-000897 od 24. marta 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio da su odluke nižestepenih sudova pravilne jer kod nespornih činjenica da je apelant tek podneskom od 9. oktobra 2002. godine tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa iz 1993. godine jedini mogući zaključak je da je u odnosu na ovu odluku tužba neblagovremena. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je kod utvrđene činjenice da je Odluka tužene o prestanku potrebe za radom radnika iz 1990. godine stavljena van snage ocjena njene zakonitosti bespredmetna jer je apelatnu nakon toga, po drugom osnovu, prestao radni odnos.

13. Apelant smatra da su mu navedenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su navedene odluke donesene iz razloga što je još prije rata odbio da sudjeluje u prevarama putem njegovog referata od najmanje 50.000 hiljada današnjih KM i jer je na taj način presijekao pljačku. Apelant navodi i da sudovi nisu vodili računa da je bio angažiran u civilnoj zaštiti svoj vrijeme rata i da mu nije bilo omogućeno da uđe u firmu da bi se javio na poziv koji mu je upućen. Također navodi da je njegov potpis na dostavnici navedenog poziva falsifikovan i da ga nikad nije primio te da njegovo radno mjesto nikada nije ukinuto već da na njemu rade drugi ljudi koji ne posjeduju kvalifikaciju. Prema apelantovom navodu spor je u toku rata prekinut bez njegove saglasnosti i nastavljen tek poslije rata te okončan nakon 17 godina zbog čega smatra da je neopravdano dugo trajao.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (...) (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost ratione materiae

17. U odnosu na dio apelacije u kojem apelant osporava presude sudova u dijelu koji se odnosi na njegov zahtjev za poništenje kao nezakonite Odluke tužene broj 3 od 22. novembra 1990. godine o prestanku potrebe za radom radnika zbog ekonomskih teškoća i organizacije rada u preduzeću, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta proizlazi da je navedena odluka stavljena van snage Odlukom Kolegija tužene iz 1993. godine. S tim u vezi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Budući da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu postao bespredmetan jer je navedena odluka prestala postojati te sudovi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđivanje nezakonitosti navedene odluke nisu ni mogli odlučivati o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iz navedenog slijedi da je predmetna apelacija u dijelu kojim apelant osporava navedenu Odluku tužne u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Također, u predmetnom postupku nije se odlučivalo ni apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ni pravu na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, te stoga slijedi da je predmetna apelacija i u odnosu na navodne povrede novih prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

19. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

20. U konkretnom slučaju apelant je propustio da u roku propisanom Zakonom podnese zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu koji je dobio rješenjem od 22. septembra 1993. godine, zbog čega je i njegov prigovor odbijen odlukom Upravnog odbora tužene od 5. aprila 2006. godine. S tim u vezi apelant je propustio da u zakonskom roku podnese i zahtjev za naknadu plata, toplog obroka, regresa i doprinosa za period od prestanka rada do donošenja sudske odluke. Zbog navedenog je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbačen kao neblagovremen. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović