Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1839/08 (D.O.O. „Hari-II“Vitez)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Propisano zakonom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1839/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1839/08, rješavajući apelaciju DOO «Hari-II», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Hari-II» podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Pžp-08-000 070 od 28. aprila 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Pr-3039/07 od 29. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Hari-II» (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Vitezu, podnio je 19. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-08-000 070 od 28. aprila 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-3039/07 od 29. novembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. februara i 22. septembra 2009. godine.
2. Općinski sud je donio Rješenje broj Pr-3039/07 od 29. novembra 2007. godine, kojim je utvrđeno da su okrivljeni apelant (koji je u to vrijeme imao sjedište u Novom Travniku), kao pravno lice, i Fazlija Agović, kao odgovorno lice kod apelanta, odgovorni zbog toga što je 24. januara 2007. godine, prilikom pregleda kamionske pošiljke za apelanta kao uvoznika, koja je prijavljena za uvozno carinjenje u Carinskoj upravi Mostar, pronađena roba koja nije bila prijavljena u navedenom carinskom dokumentu, a za koju je Fazlija Agović, odgovorno lice kod apelanta, znao ili morao znati da nije prijavljena carinskim organima, čime je apelant počinio prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima Bosne i Hercegovine, a Fazlija Agović, odgovorno lice kod apelanta, prekršaj iz člana 8. stav 2. istog zakona. Općinski sud je apelantu i odgovornom licu kod apelanta izrekao novčane kazne od 5.000 KM i 1.500 KM, kao i zaštitne mjere oduzimanja robe detaljno navedene u rješenju. Apelant i odgovorno lice kod apelanta su obavezani platiti troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Uprava za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO), Regionalni centar Mostar, Grupa za suzbijanje krijumčarenja, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta i Fazlije Agovića zbog prekršaja iz člana 8. st. 1. i 2. Zakona o carinskim prekršajima BiH. U toku postupka, nakon održanog usmenog pretresa i provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u toku pregleda robe koju apelant dobavlja iz Turske i upoređivanja faktičkog pregleda robe sa pratećom dokumentacijom - carinskim deklaracijama, primijećeno da postoji određena količina robe koja nije prijavljena za carinjenje. Općinski sud je naveo da član 8. st. 1. tačka a) i 2. Zakona o carinskim prekršajima propisuje odgovornost za pravno lice, odnosno odgovorno lice u pravnom licu za neprijavljivanje robe koja se unosi preko carinske linije, pa je sud utvrdio da su nesporno odgovorni apelant i Fazlija Agović. Općinski sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je inostrani dobavljač odgovoran za prekršaj jer je, kao i deklarant/zastupnik firma «Jerkić», postupao u ime i za račun apelanta. Općinski sud je naveo da je višak robe, koji nije bio prijavljen, oduzet. Također, Općinski sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazne ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je izrekao navedene kazne navodeći da su one primjerene težini učinjenih prekršaja, kao i imovnom stanju apelanta, odnosno odgovornog lica kod apelanta. Općinski sud je naveo da je roba koja je oduzeta od apelanta predata nadležnim organima u skladu sa članom 19. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine, a troškove postupka je odredio u skladu sa članom
202. Zakona o krivičnom postupku FBiH u vezi sa članom 9. Zakona o prekršajima FBiH.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-Pžp-08-000 070 od 28. aprila 2008. godine, kojim je apelantovu žalbu (i žalbu odgovornog lica kod apelanta) odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da apelant a ni odgovorno lice kod apelanta nisu negirali činjenicu da je prilikom pregleda pronađena roba koja nije bila prijavljena, ali su osporili odgovornost za to navodeći da oni kao uvoznici ne mogu kontrolirati uvoz robe.
5. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i odgovornog lica kod apelanta da je izvoznik isključivo odgovoran za neprijavljivanje robe nadležnim carinskim organima, jer iz carinskih prijava jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju kao deklarant naveden d.o.o. «Jarkić», a deklarant je, shodno odredbi člana 4. stav (18.) Zakona o carinskoj politici BiH, lice koje podnosi carinsku prijavu u svoje ime ili lice u čije se ime ona podnosi. Kako je na spomenutim carinskim prijavama kao uvoznik robe navedeno pravno lice – apelant, prema mišljenju Kantonalnog suda, jasno je deklarant podnio prijavu u apelantovo ime. Dalje, Kantonalni sud je naveo da apelant i odgovorno lice kod apelanta u žalbi ne osporavaju navedenu činjenicu, pa su, stoga, neosnovani njihovi žalbeni navodi da je za popunjavanje carinske prijave, a samim tim i za prekršaj koji im se stavlja na teret, isključivo odgovorno preduzeće koje je u konkretnom slučaju izvoznik. Kantonalni sud je posebno istakao apelantovu odgovornost imajući u vidu činjenicu da je članom 8. stav 1. tačka a) Zakona o carinskim prekršajima BiH jasno propisano da će se za prekršaj kazniti pravno lice ako carinskim organima ne prijavi robu koju unosi preko carinske linije, a kako je to već prethodno rečeno, robu je u ime i za račun okrivljenog pravnog lica unosio deklarant, d.o.o. «Jerkić».
6. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i odgovornog lica kod apelanta u kojima za počinjeni prekršaj terete izvoznika i pri tom njegovu odgovornost crpe iz odredbi Zakona o obligacionim odnosima i to iz odredbi koje reguliraju odgovornost ugovornih strana, jer okrivljeni sudu nisu priložili dokaz da su u ugovornom odnosu sa izvoznikom. Dalje, prema stavu Kantonalnog suda, u pogledu odgovornosti za prekršaj koji im se stavlja na teret, prethodno obrazložene odredbe Zakona o carinskoj politici BiH i Zakona o carinskim prekršajima BiH jasno i nedvosmisleno ukazuju na odgovornost apelanta i odgovornog lica kod apelanta.
7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo uslijed čega mu je povrijeđeno pravo. Povredu vidi u propustu suda da utvrdi ko je odgovoran za prekršaj budući da nije bio prisutan na navedenom carinskom području. Smatra da je sud paušalno utvrdio te činjenice na osnovu dokumentacije priložene u sudski spis a ne u trenutku kada je apelant postao i stvarni posjednik robe. Apelant smatra da u postupku nije dokazano da je upravo on načinio carinski prekršaj. U vezi s tim, apelant navodi da on kao uvoznik nije imao mogućnost utjecati na utovar robe, popis utovarene robe ili na bilo koje druge aktivnosti vezane za uvoz robe i da se njegova odgovornost mogla utvrđivati samo nakon preuzimanja kupljene robe, dakle u magacinu u Novom Travniku. Osim toga, apelant navodi da je za prekršaj mogao biti odgovoran samo deklarant.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović