Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/08 (T. O.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1947/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1947/08, rješavajući apelaciju Taiba Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Taiba Omeragića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001451 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000401 od 13. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1828/01 od 22. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Taib Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokatice iz Tuzle, podnio je 27. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001451 od 8. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000401 od 13. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1828/01 od 22. januara 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.1828/01 od 22. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Rudarsko-geološki fakultet u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu (u daljnjem tekstu: naknada štete) u ukupnom iznosu od 686.318,00 KM, zajedno sa zakonskom kamatom na ovaj iznos počevši od 30. januara 2006. godine kao dana preciziranja tužbenog zahtjeva pa do isplate. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.377,89 KM, te je apelant obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 2.377,89 KM.
3. Apelant je 20. septembra 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi je naveo da je uposlenik tuženog od 1981. godine, te da je od 1994. godine do augusta 1998. godine obavljao funkciju dekana Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli. Naveo je da mu je tuženi od augusta 1998. godine onemogućio da kao stručno lice ostvaruje zaradu kao i druga lica koja imaju zvanja i kvalifikacije koje ima apelant i to na izradi projekata za privredu, mentorski rad pri izradi teza specijalističkih magistarskih i doktorskih studija, te da je uskraćivao pravo apelantu da izvodi nastavu na više nastavnih predmeta. U toku postupka Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelant od 1994. godine do 1998. godine radio na naučnoistraživačkom radu, ali je sporno bilo među strankama da li je apelant za ovaj rad u tom periodu naplatio zaradu, te da li je tuženi apelantu onemogućavao da poslije 1998. godine radi na naučnoistraživačkom radu i obavlja druge redovne zadatke profesora Univerziteta. Iz Zapisnika o primopredaji dužnosti dekana broj 01-226/98 od 3. septembra 1998. godine prikazan je pregled ugovorenih i naplaćenih faktura po osnovu rada izvršilaca na naučnoistraživačkom radu (u daljnjem tekstu: NIR), pa je apelant u tom periodu ugovorio vrijednost od 403.470,00 KM na ime svog rada, te da je naplaćeno 342.940,00 KM. Dalje, iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je tuženi apelantu na ime naučnoistraživačkog rada isplatio iznos od 289.735,00 KM, koliko apelant i potražuje, ali da je sud dio tužbenog zahtjeva odbio zbog zastare potraživanja jer je protekao rok duži od tri godine, u smislu člana 106. Zakona o radu. Dalje, sud je odbio apelantov zahtjev i za naknadu štete radi izgubljene zarade zbog onemogućavanja u bavljenju naučnoistraživačkim radom za period poslije 1998. godine, zato što apelant nije dokazao da je u ovom periodu pronašao naručioca radova, te da se s njim dogovorio o naknadi za izradu studija projekata i analiza, niti je pred sudom dokazao da ga je tuženi u tome spriječio.
4. Općinski sud je odbio i apelantovo potraživanje izgubljene zarade uslijed smanjenja broja predmeta u redovnoj nastavi, odnosno fondu sati na nastavnom predmetu na kojem je apelant predavač, a zbog ukidanja vježbi. Sud, također, nije prihvatio apelantovu tvrdnju da mu tuženi nije dozvolio rad sa studentima na postdiplomskom studiju. Naime, iz iskaza svjedoka i samog apelanta sud je utvrdio da studenti na postdiplomskom studiju sami biraju teme iz utvrđenog plana i programa, te sami biraju mentora-nastavnika, što proizlazi iz plana i programa iz jula one godine u koju je sud izvršio uvid. I konačno, sud je odbio apelantov zahtjev i za nematerijalnu štetu za duševne bolove uslijed navodnog stalnog vršenja mobinga-zlostavljanja tuženog nad apelantom, zbog toga što je sud iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio da je poremećenim odnosima na fakultetu najviše doprinio apelant.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000401 od 13. juna 2007. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud nije prihvatio apelantove žalbene navode da njegova potraživanja nisu zastarjela. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant svoj zahtjev za isplatu iznosa od 289.735,00 KM podnio tek 2005. godine, dakle nakon proteka tri godine iz člana
106. Zakona o radu. Dalje, kako je naveo Kantonalni sud, u prvostepenom postupku apelant nije uspio dokazati da mu je tuženi dužan iznos od 100.000 KM na ime izrađenih projekata ustupljenih Rudniku uglja «Gračanica». Iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije mogao polagati pravo na isplatu navedenih sredstava zbog zastarjelosti, na što nije mogao utjecati ni apelantov iskaz da je za svoje potraživanje saznao tek u toku 2002. godine. Kada je u pitanju apelantovo potraživanje koje se odnosilo na izgubljenu zaradu zbog onemogućavanja u naučnoistraživačkom radu i po osnovu navodnog mobinga, Kantonalni sud je prihvatio ocjenu prvostepenog suda da zahtjevi nisu osnovani, pa je apelantov zahtjev u tom pogledu odbijen u cijelosti. Dalje, kao osnov odgovornosti tuženog za nastalu štetu apelant je naveo više radnji tuženog usmjerenih na apelantovu čast i ugled, međutim, apelant za te navode nije naveo relevantne dokaze kojim bi svoje tvrdnje i dokazao. Kako je činjenično stanje u prvostepenoj presudi potpuno i pravilno utvrđeno, materijalno pravo pravilno primijenjeno, te kako nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom člana 226. ZPPFBiH, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001451 od 8. aprila 2008. godine, koju je apelant primio 28. aprila 2008. godine, apelantova revizija je odbijena. Apelantov prigovor o povredi odredaba parničnog postupka ocijenjen je kao neosnovan jer je drugostepeni sud ocjenjujući apelantovu žalbu u smislu člana 231. ZPPFBiH ocijenio sve žalbene prigovore koji su bitni za pravilno odlučivanje. Pri tome je izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPPFBiH, pa je Vrhovni sud zaključio da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje ima u vidu član 209. ZPPFBiH, pa je i ovaj prigovor revizije odbio. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zatim, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan jer nema osnova za isplatu potraživanja koja traži apelant, zbog razloga koje su naveli ti sudovi, a koje prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je utvrdio da se većina revizijskih prigovora zapravo odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojih razloga se revizija ne može izjaviti, što je propisano odredbom člana 240. stav 2 ZPPFBiH. Odbijajući tužbu na ime dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na isplaćenu zaradu u iznosu od 289.735,00 KM za period od 1994. do 1998. godine, drugostepeni sud se, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno pozvao na odredbu člana 85. Zakona o radu i čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima. Za donošenje odluka nižestepeni sudovi su, kako je naveo Vrhovni sud, ocijenili sve dokaze koje je sudu ponudio apelant i našao da predočeni dokazi nisu relevantni, te da iz njih ne proizlazi da je radnjama tuženog apelantu nanesena materijalna i nematerijalna šteta. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su dali precizne razloge o svim odlučnim činjenicama i pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantov tužbeni zahtjev odbili u cijelosti.
7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, zatim član 14. Evropske konvencije i član 2. stav 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici da mu je tuženi onemogućio da ostvari zaradu u toku nastavnoistraživačkog rada kao profesor i dekan Rudarsko-geološkog fakulteta u Tuzli. Povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju proisteklom zbog pogrešne ocjene dokaza i proizvoljnoj primjeni i tumačenju procesnog i materijalnog prava. Apelant je detaljno opisao hronološki tok događaja i pravnih postupaka navodeći da su, osim pobrojanih ustavnih prava, u konkretnom predmetu povrijeđeni i Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu. Apelant smatra da se Ustavni sud mora upustiti u analizu načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili relevantne materijalne i procesnopravne propise. Apelant, također, navodi da je učešće sutkinje M. M., koja je «pomajka sudije koja je donijela drugostepenu presudu», dovelo do povrede odredbi ZPPFBiH, sa stanovišta nepristranosti i nezavisnosti sudstva. Apelant je zaključio da mu je smanjen broj ranije povjerenih predmeta u nastavi, oduzete su mu vježbe u ostavljenom predmetu, nisu mu isplaćivane redovne plaće, neosnovano su mu oduzeta mentorstva, sprječavan mu je rad u naučnoistraživačkom procesu, čime je izgubio znatne izvore prihoda i pričinjena mu je velika šteta. Zbog svega toga apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, preinači osporene presude i udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud zapaža da se suština kršenja prava na pravično suđenje odnosi na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da apelant navodi kako redovni sudovi, zbog činjenice da je sutkinja Vrhovnog suda u srodstvu sa sutkinjom koja je donijela drugostepenu presudu, nisu postupali nepristrano u njegovom slučaju.
11. U pogledu apelantovog prigovora da je sutkinja Vrhovnog suda M. M. bila pristrana zbog srodstva sa sutkinjom koja je donijela drugostepenu presudu, Ustavni sud ukazuje na stav da je apelantova obaveza da, ukoliko tvrdi da odluku nije donio nepristran sud, u apelaciji navede konkretne elemente koji ukazuju na pristranost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Član 357. ZPPFBiH izričito navodi kad sudija ne može suditi, pa, između ostalog, precizira da sudija ne može voditi postupak ako mu je stranka «srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena ili mu je bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stepena». Iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da sudija ne može suditi ako je sam on u odnosu prema stranci u nekom obliku srodstva na način kako to određuje stav 2. člana 375. ZPPFBiH. U konkretnom slučaju, u srodstvu su sudije dva suda a ne stranka, odnosno apelant sa sudijama, što imperativno nalažu citirane zakonske odredbe. Dakle, iz dokumentacije spisa i priloženih dokaza se jasno vidi da apelant nije ni u kakvom srodstvu ni sa sudijom Kantonalnog suda niti sudijom Vrhovnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da se «učešće sudije M. M, koja je«pomajka sudije koja je donijela drugostepenu presudu», ne može podvesti pod navedene zakonske odredbe i tumačiti tako da je srodnički odnos sudija Kantonalnog i Vrhovnog suda razlog zbog kojeg bi mogla biti dovedena u pitanje nepristranost suda u odlučivanju u konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti suda očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o navodnom kršenju principa nepristranosti suda i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
14. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Apelant se žali i na povredu prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da se članom 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima garantira pravičnost u proceduralno-pravnom postupanju (pravo na pravično suđenje, pravo pristupa sudu i podnošenja žalbe), a što je supstituirano u osnovnim principima i garancijama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već donio odluku. S obzirom na to , Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati ovaj navod.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović