Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/08 (M. L.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 212, 312, 336
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1958/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1958/08, rješavajući apelaciju Mladena Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Lukića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Kž- 08-000065 od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-K-07-000239 od 6. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 30. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Kž-08-000065 od 10. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-K-07-000239 od 6. decembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 017-0-K-07-000239 od 6. decembra 2007. godine apelant je oglašen krivim jer je počinio krivično djelo Teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 15/05; u daljnjem tekstu KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju se uračunava vrijeme lišenja slobode 27. septembar 2006. godine. Navedenom presudom, na osnovu odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni E.M, R.H, E.H. i M.J.B. sa imovinsko-pravnim zahtjevom su upućeni na parnicu. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka i paušala za rad suda plati ukupni iznos od 5.354,00 KM. Apelantu je na osnovu člana 71. tačka d. i člana 77. KZFBiH izrečena mjera sigurnosti-zabrana upravljanja motornim vozilom «C» kategorije u trajanju od 6 (šest) mjeseci.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem oštećenih, saslušanjem vještaka medicinske, mašinske i saobraćajne struke, te je izvršio uvid u materijalne dokaze, pa je cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, imajući u vidu navode iznesene u apelantovoj odbrani, zaključio da se u radnjama apelanta stječu sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Sud je cjenio i u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Kovačević Ševala, iz kojeg slijedi da je brzina kretanja vozila teretnog sastava kojim je upravljao apelant neposredno prije ulaska u proces sudara iznosila oko 60 km/h. Brzina kretanja vozila VW-Pasat neposredno prije ulaska u proces sudara iznosila je oko 60 km/h. Prilagođena brzina kretanja putničkih vozila u konkretnim uvjetima smatra se brzina koja ne prelazi 60 km/h, a prilagođena brzina kretanja za teška vozila posebno ona koja za sobom vuku prazna priključna vozila, u konkretnim uvjetima smatra se svaka ona koja ne prelazi vrijednosti 50 km/h. Takođe, Općinski sud je naveo da su uvidom u tahograf očitovane oscilacije, pogotovo u pogledu čestih povećanja i smanjenja brzine kretanja vozilom, tako da je očitano da je na oko od 6 minuta ulaska u proces sudara kretao se brzinom i 80 km/h. Vještak je istakao da zbog kretanja ovim vozilom neprilagođenom brzinom stekao se propust kod apelanta kao vozača, „pa je u saobraćajno tehničkom značenju osnovni uzrok da je uopće i došlo do ove saobraćajne nezgode. Propusti drugih učesnika koji bi uticali na nastanak nezgode a posebno kod vozača vozila VW-Pasat prilikom analize nisu primijećeni“. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Kovačević Ševala stručno urađen, potpun, logičan i jasan i saglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka hemijske struke, nalazom i mišljenjem traseološkog vještačenja Mašinskog fakulteta u Bihaću odnosno vještaka mašinske struke, nalazom i mišljenjem vještaka saobraćajne struke, a potkrijepljen je materijalnim dokazima u spisu. Općinski sud je naglasio: „da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Veselinović Milomira kojeg je apelant angažovao kao vještaka odbrane i odbrana optuženog da su upravljeni na to da optuženi izbjegne krivičnu odgovornost“. Nadalje Općinski sud je istakao da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se vrši rekonstrukcija događaja na licu mjesta, jer je ocijenio da je činjenično stanje u ovom predmetu u potpunosti utvrđeno, a rekonstrukcijom događaja bi se samo bespotrebno odugovlačio krivični postupak. Naime, Općinski sud je naglasio da: „u pogledu spornih okolnosti događaja i to mjesta kontakta vozi „Pasat"sa prikoliciom „WOGRAND“ postoje objektivni, jasni i nedvosmisleni dokazi-nalazi i mišljenja dvojice vještaka saobraćajne struke Kovačević Ševala i Hotić Sabahudina i vještaka mašinske struke Halilagić Rame, koji saglasno navode da se mjesto kontakta nalazi na desnoj kolovoznoj traci u pravcu kretanja vozlla "Pasat" kojim je upravljao unesrećeni E.M. a ovi nalazi su potkrijepljeni objektivnim dokazima u spisu koji su već brazloženi“. Najzad, Općinski sud je naveo da navodi apelantove odbrane i vještaka saobraćajne struke Veselinović Milomira, da se saobraćajna nezgoda dogodila na desnoj kolovoznoj traci kojom se kretao apelant, nisu potkrijepljeni ni jednim objektivnim dokazom. Prilikom odmjeravanja kazne Općinski sud je kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenice da je apelant mlada osoba, bez posebnog životnog iskustva, te da prethodno nije osuđivan. Općinski sud je naveo da otežavajućih okolnosti nije bilo.
4. Kantonalni sud je 10. juna 2008. godine donio presudu broj 001-0-Kž-08-000065 kojom je uvažena žalba kantonalnog tužioca Unsko-sanskog kantona Bihać, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. KZFBiH, za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine, u koju kaznu je apelantu uračunato vrijeme lišenja slobode od jednog dana (27. septembra 2006. godine). Žalba apelanta izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena kao neosnovana. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
5. Kantonalni sud je naveo da je u izreci pobijane presude precizno i jasno opisana vožnja apelanta i propusti koje je on počinio u inkriminisanom događaju, sa naznakom blanketnih normi koje je prekršio, što je rezultiralo nastupanjem smrti kod tri lica, tako da činjenični opis izreke presude sadrži sve bitne elemente koji se traže za postojanje krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da u prvostepenoj presudi nema nikakve nerazumljivosti i proturječnosti, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe iz člana 312. stav I. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/o4 i 28/05, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) na koju apelantova žalba, prema mišljenju Kantonalnog suda „samo uopšteno ukazuje“. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelantova žalbena tvrdnja da je u toku postupka pred prvostepenim sudom povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i pravo na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja se ogleda u činjenici što je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se u toku postupka izvrši rekonstrukcija događaja na licu mjesta. Kantonalni sud je istakao da ZKP FBiH „ne propisuje nikakvu apsolutnu i bezuslovnu obavezu suda na provođenje svih dokaza, zasnovanu samo na činjenici da je izvođenje dokaza predložila odbrana. Ovaj procesni zakon u članu 15. obavezuje sud da s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete optuženog i one koje mu idu u korist i da izvede one dokaze koji ostvaruju osnovnu funkciju utvrđivanja istine i pravilnog i zakonitog presuđenja stvar“. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su u postupku pred prvostepenim sudom izvedena tri saobraćajna vještačenja i traseološko vještačenje po vještaku mašinske struke, te da su svi vještaci direktno i unakrsno ispitani na glavnom pretresu. Obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da je apelantu pred prvostepenim sudom omogućeno da se koristi pravima koja mu garantuje procesni zakon, a kako su izvedeni dokazi dovoljni za donošenje ispravne i zakonite odluke, prema mišljenju Kantonalnog suda nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. Stav 1. Tačka d) i stav 2. u vezi sa članom 16. i 296. ZKP FBiH. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio „kao nepotreban“ prijedlog za provođenje rekonstrukcije, te da „odijanjem tog prijedloga činjenično stanje nije ostalo ni nepotpuno ni pogrešno utvrđeno“. Najzad Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon ocjene izvedenih dokaza pravilno zaključio da je apelant počinio sve radnje opisane u izreci pobijane presude i to upravo na način kako je to navedeno u presudi, a koje krivično-pravne radnje čine obilježje bića krivičnog djela iz člana 336 stav 4 u vezi članom 332. stav 33 KZFBiH.
6. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ističe da se povreda navedenog prava ogleda u činjenici da su presude i zaključak o krivnji apelanta proizvoljni. Takođe apelant smatra da u njegovom slučaju redovni sudovi nisu ispoštovali princip presumpcije nevinosti i princip in dubio pro reo jer nisu na pouzdan način utvrdili krivično pravno relevantan uzrok nastanka saobraćajne nezgode. Navodi da su angažirani saobraćajni vještaci u svome mišljenju oprečno iskazivali krucijalnu činjenicu mjesta primarnog kontakta, te da je iz toga razloga njegova odbrana predlagala rekonstrukciju događaja, koji prijedlog su redovni sudovi odbili. Apelant je naglasio da obrazloženje koje su redovni sudovi dali u vezi sa odbijanjem njegovog zahtjeva za rekonstrukciju događaja „ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza u skladu sa zakonom zahtjevanom intencijom niti zadovoljava obavezu poštivanja principa in dubio pro reo, ovo zbog toga jer navedeni princip podrazumjeva obavezu suda da izvrši savjesnu ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima i da dadne ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza“. Najzad apelant navodi da redovni sudovi nisu dali objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za svoje zaključke o apelantovoj krivici, pa je prema njegovom mišljenju ocjena redovnih sudova očigledno proizvoljna.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža sa apelant svoje navode o povredi presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo zasniva na tvrdnji da redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje, te da su zbog toga pogrešno primjenili i materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U vezi sa apelantovim navodima da redovni sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, te time prekršili princip in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standardeprava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović