Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/08 (V. Š.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2089/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2089/08, rješavajući apelaciju Vjekoslava Šunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vjekoslava Šunjića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000929 od 27. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 707 od 5.
decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P- 812/04 od 21. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vjekoslav Šunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Rizo Tvrtković advokat iz Mostara, podnio je, 14. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000929 od 27. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 707 od 5. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-812/04 od 21. marta 2006. godine
2. Presudom Općinskog suda broj P-812/04 od 21. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 707 od 5. decembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi „Soko zrakoplovstvo“ d.d. Mostar; „Soko“ Rashladna i klima tehnika d.d. Mostar i „Soko“ izgradnja objekata d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) solidarno obavežu da mu na ime razlike plaće i ostvarene mirovine za period od 1. marta 2001. godine do 1. februara 2006. godine isplate ukupno iznos od 17.482,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način pobliže definisan izrekom ove presude, uplate doprinose za penzijsko osiguranje za isti period, i da mu naknade troškove parničnog postupka za period od 1. marta 2001. godine do 1. februara 2006. godine. Istom presudom obavezan je apelant nadoknaditi troškove parničnog postupka, i to prvotuženom u iznosu od 2.376,00 KM, i drugotuženom u iznosu od 2.160,00 KM.
3. Općinski sud je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio zaposlen kod pravnog prednika tuženih preduzeća „Soko“ d.d. Mostar na radnom mjestu stražara, i da je presudom Općinskog suda I Mostar broj P-1040/98 od 16. oktobra 2001. godine naloženo tuženom preduzeću „Soko“ d.d. Mostar da apelanta rasporedi na radno mjesto na kojem je radio prije udaljenja sa navedenog radnog mjesta, i da mu isplati neisplaćene plate za period od 1. januara 1998. godine do 28. februara 2001. godine. Nakon donošenja navedene presude Općinski sud je utvrdio da je preduzeće “Soko“ d.d. Mostar 14. januara 2002. godine brisan iz sudskog registra radi podjele na osam novih pravnih subjekata, među kojima su i sva tri tužena iz konkretne pravne stvari. Dalje, za vrijeme trajanja postupaka izvršenja pravosnažne presude broj P-1040/98 apelant je istovremeno podnio zahtjev Zavodu PIO Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) radi ostvarivanja prava na strosnu penziju, te da mu je na temelju čl. 30. i 137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: ZPIO), a nakon navršenih 60 godina života i 35 godina radnog staža, rješenjem Zavoda od 10. marta 2001. godine to pravo i priznato. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da tužbeni zahtjev apelanta, u konkretnoj pravnoj stvari nije osnovan, jer je apelant podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju sam izabrao status penzionera a ne radnika, pa je na taj način konkludentnom radnjom otkazao ugovor o radu sa pravnim prednikom tuženih, u skladu sa odredbom člana 86. tačka 5. Zakona o radu. Prema tome, Općinski sud je zaključio da su apelantova prava iz radnog odnosa prestala 1. februara 2001. godine od kada mu je rješenjem Zavoda priznato pravo na strosnu penziju, jer se prema članu 103. ZPIO pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka radnog odnosa u skladu sa članom 83. istog zakona. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je žalba apelanta neosnovana, pa je stoga prvostepenu presudu potvrdio.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000929 od 27. maja 2008. godine reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000707 od 5. decembra 2006. godine odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada se utvrdili da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, zbog činjenice da se apelant podnošenjem zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju opredijelio za ostvarivanje statusa penzionera, i na taj način je otkazao ugovor o radu sa pravnim prednikom tuženih u skladu sa članom 86. tačka 5. Zakona o radu, kojim je propisano da ugovor o radu prestaje otkazom poslodavca, odnosno zaposlenika. Prema tome Vrhovni sud je zaključio da su prava apelanta iz radnog odnosa prestala 1. februara 2001. godine od kada mu je rješenjem Zavoda priznato pravo na starosnu penziju.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz radnog odnosa i prema odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o radu. Ističe da je presudom Općinskog suda broj P-1040/98 tuženom preduzeću „Soko“ d.d. Mostar bilo naloženo da ga vrati na posao i rasporedi na radno mjesto na kome je radio prije udaljenja te da mu naknadi plaće za period od 1. januara 1998. godine do 28. februara 2001. godine, pa s obzirom da tuženi nije postupio po navedenoj presudi, tvrdi da je bio prinuđen da pokuša ostavariti pravo na penziju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje apelant vidi isključivo u netačno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi sa navodima apelanta o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud primjećuje da su ti navodi identični navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu (netačno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava) koje je Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koje se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te stoga Ustavni sud neće posebno ispitivati ove navode (pravo na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima).
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović