Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/08 (A. P. i M. P.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građevinska dozvola
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2099/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2099/08, rješavajući apelaciju Atifa Pirića i Mirsade Pirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Atifa Pirića i Mirsade Pirić, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07- 0-U-000 283 06 U od 18. aprila 2008. godine i Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj Up.II-09-06-2-25-168/05 od 22. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Atif Pirić i Mirsada Pirić, (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Semir Kajtaz advokat iz Mostara, podnijeli su, 12. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07-0-U-000 283 06 U od 18. aprila 2008. godine i Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštitu okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj Up.II-09-06-2-25-168/05 od 22. augusta 2006. godine.

2. Rješenjem Službe za Opću upravu, društvene djelatnosti i inspekcijske poslove-urbanističko građevinskog inspektora općine Konjic, broj 09-25-2-1763/05 od 13. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj Up.II-09-06-2-25-168/05 od 22. augusta 2006. godine zahtjev apelanata, kojim su tražili intervenciju urbanističko-građevinskog inspektora (u daljnjem tekstu: inspektor), odbijen je kao neosnovan (apelanti su od urbanističko-građevinskog inspektora tražili da se donese rješenje kojim bi se naložilo uklanjanje sve gradnje koja je naslonjena na njihovu kuću). U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je inspekcijskim pregledom izvršenim 14. septembra 2005. godine konstatovao da se radi o starim objektima, čija starost prelazi 200 godina te da vlasnici ne posjeduju projektnu dokumantaciju o građenju, ali da u momentu pregleda nije bilo izvođenja građevinskih radova te da je naknadnim pregledom utvrđeno da zaista nisu izvođeni nikakvi građevinski radovi, za koje je potrebna građevinska dozvola odnosno odobrenje za građenje, te da, stoga, nije bilo potrebe da inspektor interveniše u skladu sa odredbama Zakona o građenju. Ministarstvo je navelo da je iz stanja spisa predmeta proizilazi da je inspektor pravilno postupio kada je, u skladu sa članom 31. Zakona o kantonalnoj upravi (« Službene novine HNK» broj 11/99), zahtjev apelanata odbio kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-000 283 06 U od 18. aprila 2008. godine tužba apelanata izjavljena protiv rješenja Ministarstva odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima ispitao zakonitost osporenog rješenja i utvrdio da je doneseno u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, i da donošenjem istog nisu povrijeđena pravila postupka. Sud je naveo da je na osnovu raspoloživih dokaza utvrdio da je ovlašteni inspektor vršeći inspekcijski nadzor u konkretnom slučaju postupio u skladu sa odredbama Zakona o građenju, da nije prekoračio ovlaštenje, te da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja donio rješenje shodno članu 31. Zakona o kantonalnoj upravi.

4. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava vide u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje od strane inspektora koji je samo konstatovao da u momentu inspekcijskog nadzora nema izvođenja radova, iako je trebao da utvrdi da li su radovi na spornom objektu izvedeni sa odobrenjem ili bez odobrenja. Također, navode da je nepravilno pozivanje prvostepenog organa na projektnu dokumentaciju jer ista nije pravno relevantan dokument. Apelanti, smatraju da bi jedino uvid u odobrenje za građenje koje je sastavni dio projekta ili uvid u urbanističku saglasnost dao osnov inspekcijskom organu za donošenje zakonitog rješenja. Apelanti su predložili da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/08 (A. P. i M. P.) | Sudska praksa | Aktio