Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2132/08 (R. V.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2132/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2132/08, rješavajući apelaciju Rajka Vujičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Vujičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 815 od 16. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-407/05 od 12. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši broj Rs-145/04 od 9. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Vujičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Čelinca, kojeg zastupa Ruža Blagojević, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 815 od 16. aprila 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-407/05 od 12. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-145/04 od 9. juna 2005. godine.
2. Osnovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi iz radnog odnosa koju je podnio protiv Mehaničke prerade drveta AD «Čelinac» (u daljnjem tekstu: tuženi), djelomično usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Izrekom Presude broj RS-145/04 od 9. juna 2005. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 34/95 od 14. maja 1995. godine i odluka Upravnog odbora od 16. marta 1998. godine, slijedom čega je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu se isplate neisplaćeni lični dohoci za period od 20. aprila 1995. godine do 15. marta 2005. godine i od tog perioda pa do konačnog povratka na posao, sve uz zakonsku zateznu kamatu. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz odredaba Zakona o radnim odnosima, koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, proizlazi da mjeru prestanka radnog odnosa može izreći disciplinska komisija nakon provedenog disciplinskog postupka, a ne direktor, kako je učinjeno u konkretnom slučaju. Tuženi u postupku nije dokazao, kako je dalje navedeno, niti da je vođen disciplinski postupak, a niti je u tu svrhu formirana disciplinska komisija zbog čega je u ovom dijelu apelantovom tužbenom zahtjevu udovoljeno. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na isplatu neisplaćenih plaća, Osnovni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbijen zbog toga što je nalaz vještaka finansijske struke za sporni period sačinjen uporedbom apelantove neostvarene plaće u odnosu na sve radnike tuženog, umjesto uporedbom isplaćene plaće za dva ili više radnika iste stručne spreme, pa čak i obračunom plaća koje nisu isplaćene ni radnicima koji su bili radno angažovani kod tuženog.
3. Okružni sud je Presudom broj Ž-407/05 od 12. maja 2006. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu preinačio na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, dok je u preostalom odbijajućem dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu proizlazi da mu je radni odnos kod tuženog prestao 20. aprila 1995. godine, i to zbog neopravdanog izostanka s posla uzastopno više od tri radna dana. Iz činjeničnog stanja, utvrđenog u prvostepenom postupku, proizlazi, kako je dalje naveo Okružni sud, da je apelant demobilisan početkom 1995. godine, da se zatim nije javljao kod tuženog na rad iako je zbog prirode posla i djelatnosti bilo neophodno njegovo prisustvo, da je 29. januara 1998. godine izvršio razduženje kod tuženog i na vlastiti zahtjev podigao radnu knjižicu. S obzirom na ovako nesporno utvrđene činjenice, Okružni sud je ocijenio da je tuženi postupio pravilno kada je za apelanta donio rješenje o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla. Slijedom navedenog, neosnovan je i apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, zbog čega je prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 815 od 16. aprila 2008. godine apelantovu reviziju odbio a u obrazloženju presude je istakao da je odluka drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, te da razloge navedene u obrazloženju iz te presude u cijelosti prihvata kao svoje.
5. Apelant se u apelaciji žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi u postupku koji je tužbom pokrenuo pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su proizvoljno ocijenili da u konkretnom slučaju, prije donošenja rješenja kojim mu je prestao radni odnos, nije trebalo da bude vođen disciplinski postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović