Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/08 (S. S.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Pravo na rad
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2186/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2186/08, rješavajući apelaciju Save Stevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Stevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000275 08 U od 30. juna 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci, broj 5105283346 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina, broj [JMB uklonjen] od 14. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Savo Stević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 16. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000275 08 U od 30. juna 2008. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond), Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci, broj 5105283346 od 31. marta 2008. godine i Rješenja Fonda, Filijala Bijeljina, broj [JMB uklonjen] od 14. novembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. oktobra 2008. godine, 25. februara i 24. decembra 2009. godine, te 4. juna 2010. godine.

2. Rješenjem Fonda, Filijala Bijeljina, broj [JMB uklonjen] od 14. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Fonda, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci, broj 5105283346 od 31. marta 2008. godine, apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju.

3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 12 0 U 000275 08 U od 30. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude se navodi da, s obzirom na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, a imajući u vidu odredbe člana 29. stav 1. Zakona o upravnom postupku, prema ocjeni Okružnog suda, drugostepeni upravni organ je pravilno i u skladu sa zakonom postupio kada apelantu nije priznao pravo na invalidsku penziju. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 131. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 106/05) prema kojoj pravo na invalidsku penziju ima osiguranik iz čl. 12. do 17. navedenog zakona, i to: 1) kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad, gubitak sposobnosti za obavljanje djelatnosti po osnovu koje je osiguran ili gubitak sposobnosti za privređivanje; 2) kod kojeg je utvrđena preostala sposobnost za rad uz prethodnu prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju zato što je na dan nastanka invalidnosti stariji od 55 godina života.

5. Istaknuto je da u konkretnom slučaju kod apelanta nije utvrđena nesposobnost za rad u smislu navedene zakonske odredbe, jer je na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja drugostepenog organa vještačenja od 19. marta 2008. godine utvrđeno da ispitivanje i liječenje apelanta još nije završeno. Stoga kod apelanta ne postoji osnov za utvrđivanje invalidnosti, jer prema nalazu i mišljenju navedenog organa vještačenja kod apelanta dijagnostički nije razjašnjeno zdravstveno stanje. Utvrđeno je da je potrebno ispitati apelantovo duševno zdravlje u hospitalnim uslovima, pod kontrolom psihijatrijske i neurološke službe, te nakon završenog ispitivanja i liječenja apelanta treba uputiti na ocjenu kod prvostepenog organa vještačenja.

6. Prema tome, prema mišljenju Okružnog suda, neosnovan je apelantov tužbeni prigovor da je nesposoban za rad i da nisu uzeti u obzir nalazi psihijatra i neuropsihijatra, kao i nalaz specijaliste koji se odnosi na bolest njegove kičme. Sve ovo je navedeno zbog toga što je drugostepeni upravni organ na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja spomenutog organa vještačenja utvrdio da ispitivanje i liječenje apelanta još nije završeno, pa se usljed toga i ne može definitivno ocijeniti njegova radna sposobnost, a organ vještačenja uzeo je u obzir i ocijenio je svu medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmetne upravne stvari. Uz to je navedeno da, u smislu člana 102. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, utvrđivanje invalidnosti vrši organ vještačenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske. U konkretnom slučaju to je bio drugostepeni organ vještačenja, jer je ocjena apelantove radne sposobnosti vršena u žalbenom postupku.

7. Apelant se žali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da u predmetnom postupku nisu poštivana njegova osnovna prava po osnovu rada i da nije imao isti tretman kao druga lica koja traže ostvarivanje svojih prava kod nadležnih organa. Iz navedenog proizlazi da se apelant žali na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, također, smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i u tom pogledu navodi da nisu uzeti u obzir nalazi i mišljenje ljekara specijalista. Iz navedenog proizlazi da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant, također, smatra da je diskriminisan u uživanju prava na rad. S tim u vezi, Ustavni sud navodi da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nisu garantirani Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. garantirani su pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada.

13. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantovi navodi da je diskriminisan u vezi sa pravom na rad identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje, te pošto je takve navode Ustavni sud već ispitao u dijelu obrazloženja koji se odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.

14. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je članom

2. Evropske konvencije propisano da je «1) pravo na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Niko neće biti namjerno lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom. 2) Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; b) prilikom zakonitog hapšenja ili sprečavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune». Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života. Stoga, uzimajući u obzir suštinu garancija koju pruža član 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije bilo moguće da dođe do kršenja navedenog prava zbog čega su i apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/08 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio