Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2217/08 (P.S.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2217/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2217/08, rješavajući apelaciju P. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.S. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-10/08 od 9. juna 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-76/07 od 27. marta 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-149/05 od 11. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-10/08 od 9. juna 2008. godine, Presude Suda BiH broj Gž-76/07 od 27. marta 2008. godine i Presude Suda BiH broj P-149/05 od 11. jula 2007. godine.
2. Presudom Prvostepenog vijeća Suda BiH broj P-149/05 od 11. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Drugostepenog vijeća Suda BiH broj Gž-76/07 od 27. marta 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-5776/25 od 29. decembra 2004. godine, obavezivanje tužene da apelanta vrati na njegovo prijašnje radno mjesto ili u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima, odnosno mogućnosti tužene, kao i isplatu iznosa od 16.810,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Apelantova tužba je odbačena u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja tužene broj 07-1414 od 14. februara 2005. godine kao neblagovremena. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove spora u iznosu od 1.895,91 KM u roku od 15 dana.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Rješenjem tužene broj 01-5776/25 od 29. decembra 2004. godine utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos sa 31. decembrom 2004. godine i da ima pravo na otpremninu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant ispunjavao uslove za prijem u radni odnos, ali da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene došlo do ukidanja pojedinih radnih mjesta, te se zbog toga pojavio višak zaposlenih koji se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsku situaciju, ne mogu rasporediti na druga radna mjesta, niti obrazovati, odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima. Dalje je navedeno da je Rješenjem tužene broj 07-1414 od 14. februara 2005. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja tužene od 29. decembra 2004. godine.
4. Istaknuto je da je tužba za poništenje rješenja od 29. decembra 2004. godine blagovremena i podnesena u rokovima iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04 i 48/05), jer je apelant sudu preporučeno podnio tužbu 30. marta 2005. godine. Međutim, apelant je tek na pripremnom ročištu 22. maja 2007. godine proširio svoj tužbeni zahtjev i na poništenje rješenja tužene od 14. februara 2005. godine. Stoga je Prvostepeno vijeće zaključilo da su u odnosu na to rješenje protekli rokovi iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, pa je zbog proteka zakonom određenih rokova, tužba u tom dijelu neblagovremena.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelant 1. juna 2004. godine postao uposlenik tužene, dok generalni direktor ne donese konačnu odluku o statusu zaposlenika bivših obavještajnih službi entiteta, te da je nakon procesa provjere, na osnovu člana 60. stav 1. tačka g) Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, tužena donijela Rješenje broj 01-5776/25 od 29. decembra 2004. godine o prestanku radnog odnosa apelantu. Naime, Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene smanjen je broj izvršilaca sa SSS, pa se pojavio višak zaposlenih koje Agencija nije mogla rasporediti na druga radna mjesta, obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.
6. Istaknuto je da je, prema stanju spisa, utvrđeno da je ukinut Potcentar OBS Mrkonjić- Grad u kome je apelant radio do preuzimanja u Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH, a samim tim ukinuto je i radno mjesto za obezbjeđenje objekta na kome je zatečen. Pri tome se Drugostepeno vijeće pozvalo na odredbu člana 40. stav 4. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH kojim je propisano da, pored posebnih uslova, kandidat mora imati i odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanje propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tužene.
7. Navedeno je da su u Kriterijima (sigurnosne) provjere za zaposlenje kod tužene predviđeni opredjeljujući faktori na osnovu kojih će komisija donijeti odluku o daljnjem statusu zaposlenika, i to: pozitivna ocjena rada, viši stepen obrazovanja, stručnost za rad u Agenciji, kursevi, seminari, posebne stručne vještine i znanje jezika. Stoga, imajući u vidu navedene propise i činjenicu da je apelant mašinski tehničar, da je u bivšoj entitetskoj službi bio raspoređen na radno mjesto za obezbjeđenje objekta, prema mišljenju Drugostepenog vijeća, logično je što mu tužena nije ukazala prednost u odnosu na ostale kandidate koji su ispunjavali bitne kriterije za obavljanje tih poslova. Prema ocjeni Drugostepenog vijeća, direktor tužene je imao diskreciono pravo da odluči da li mu je nakon reorganizacije potreban uposlenik sa takvom vrstom i stepenom obrazovanja koju ima apelant.
8. Dalje je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u toku postupka nije konkretno naveo da je tužena zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji od relevantnih kriterija na osnovu kojih bi ga bila dužna zadržati u radnom odnosu, ili da je izabrala kandidata koji ne ispunjava zakonom propisane uslove. Prema mišljenju Drugostepenog vijeća, rješenjem tužene nije došlo do povrede odredbe člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer apelantu radni odnos nije prestao zbog učinjene diskriminacije prema njemu, već zbog ukidanja radnog mjesta na kome je ranije radio, kao i zbog toga što nije ispunjavao sve potrebne kriterije da, nakon izvršene provjere, ostane u radnom odnosu kod tužene.
9. I prema mišljenju Drugostepenog vijeća, zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u kojim je osnovana tužena, nije bila obavezna rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto, niti ga obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima.
10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Revizijsko vijeće Suda BiH Presudom broj Rev-10/08 od 9. juna 2008. godine odbilo kao neosnovanu.
11. U obrazloženju revizione presude se navodi da je u članu 37. stav 3. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH propisana obaveza da struktura zaposlenih generalno odražava nacionalnu strukturu stanovništva BiH prema posljednjem popisu stanovništva, a apelantu je omogućeno da učestvuje u popunjavanju slobodnih radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere. Prema mišljenju Revizijskog vijeća, apelant ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku nije dokazao da je pri donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminisan zbog svoje nacionalnosti, jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, a naročito ne iz rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu od 19. decembra 2004. godine čija je ocjena zakonitosti i bila predmet tužbenog zahtjeva. Stoga, apelantovo pozivanje na dio sadržaja odgovora tužene na tužbu od 16. aprila 2007. godine u predmetu broj P- 89/07 nije odlučno za rješenje predmetnog spora, a, osim toga, ni taj odgovor ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenih pravno relevantnih činjenica.
12. Istaknuto je da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 207. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH), ali da ga je Revizijsko vijeće, ipak, imalo u vidu kako bi ocijenilo da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa povredom člana 14. Evropske konvencije, revizijski sud ih nije uvažio, jer je utvrđeno da prema apelantu nije učinjena diskriminacija po bilo kojem osnovu, pa ni po osnovu njegove nacionalnosti, budući da mu je radni odnos prestao zbog drugih razloga ( ukidanja radnog mjesta) a tokom postupka apelant nije dokazao tačnost svoje tvrdnje.
13. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je proizvoljan zaključak Prvostepenog, Drugostepenog i Revizijskog vijeća Suda BiH da apelantu nije prestao radni odnos zbog učinjene diskriminacije prema njemu, nego zbog ukidanja njegovog radnog mjesta. Ističe da je u svom odgovoru na tužbu od 16. aprila 2007. godine tužena priznala da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti iz čega se, prema apelantovom mišljenju, može zaključiti da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njegova nacionalna pripadnost. Smatra da, zbog određenih transformacija u državi i društvu, radnici treba da trpe enormno velike i štetne posljedice ne zbog toga što su loši radnici, već zbog toga što imaju nepodobnu nacionalnu pripadnost.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Prvostepeno, Drugostepeno i Revizijsko vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Razmatrajući ove apelantove navode, Ustavni sud nalazi da apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u konkretnom slučaju apelant bio diskriminisan prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović