Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/08 (S. S.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2239/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2239/08, rješavajući apelaciju Soke Simić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Soke Simić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000741 od 21. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-000 134 od 6. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-18/05 od 10. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Soka Simić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čović-Polja, koju zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnijela je 18. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000741 od 21. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-000134 od 6. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-
18/05 od 10. marta 2006. godine.
2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv Modne konfekcije «Sava» d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Općinski sud je Presudom broj P-18/05 od 10. marta 2006. godine odbio u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj na ime naknade štete isplati iznos od 15.397,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno utvrđeno da je apelantica 21. marta 1988. godine na ime učešća za kupovinu stana tuženoj uplatila iznos od 5.500.000,00 dinara, da se zatim povodom uplate učešća za stan vodio spor i da je tuženoj na osnovu Odluke Suda udruženog rada BiH broj Ž-2740/89 od 2. augusta 1989. godine naloženo da apelantici vrati uplaćeni iznos s kamatom po stopi od 25% počev od 21. marta do 9. augusta 1988. godine. Iz obrazloženja te odluke Suda udruženog rada proizlazi, kako je dalje obrazložio Općinski sud, da je Radnički savjet tužene donio odluku 17. maja 1988. godine prema kojoj se apelantici imaju vratiti uplaćena sredstva, ali je apelantica propustila i odbila preuzeti novčana sredstva 9. augusta 1988. godine, zbog čega je kasnije vođen izvršni postupak radi namirenja novčanog potraživanja. Općinski sud je zaključio da je apelantičin zahtjev za naknadu razlike do potpune štete neosnovan, budući da je apelantica propuštanjem da preuzme novčana sredstva 9. augusta 1988. godine svojom krivnjom došla u docnju prema tuženoj. Pored navedenog, kako je dalje istakao Općinski sud, apelantica je po pravosnažnoj izvršnoj Presudi Suda udruženog rada Tuzla broj Rs-476/88 od 26. januara 1989. godine isplaćena u izvršnom postupku u predmetu broj I-374/03 istog suda.
3. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi, donio Presudu broj 002-0-Gž-000 134 od 6. decembra 2006. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude povodom žalbenih razloga koje je apelantica u žalbi istakla Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u cijelosti raspravljao i odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu i da su u postupku utvrđene sve relevantne činjenice na osnovu kojih je apelantičin tužbeni zahtjev pravilno odbijen. Kantonalni sud je dalje naveo da razloge iz prvostepene presude prihvaća kao svoje, jer je stajalište Općiskog suda prema kojem apelantica nije dokazala da je uplatom iznosa od 5.500.000,00 dinara platila ¼ novog dvosobnog stana u Orašju površine 63,54 m2. U pogledu primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe čl. 278. stav 2, 325, 326, 330. i 331. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima je apelantica, time što je odbila preuzeti uplaćena novčana sredstva 9. augusta 1988. godine, svojom krivicom došla u docnju prema tuženoj. S obzirom na to da tužena nije bila u docnji, to je i apelantica izgubila pravo da zahtijeva razliku do potpune naknade štete.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000741 od 21. maja 2008. godine odbio reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su razlozi pobijane drugostepene presude pravilni i zakoniti u pogledu činjeničnog utvrđenja i primjene materijalnog prava, jer se apelantičinom zahtjevu nije moglo udovoljiti na način kako je tužbom traženo.
5. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog toga što je njen tužbeni zahtjev za naknadu štete bio usmjeren na revalorizaciju uplaćenih sredstava a koji redovni sudovi nisu suštinski razmotrili.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović