Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/08 (M. K.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2250/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-2250/08, rješavajući apelaciju Mileta Kuljanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Kuljanca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 751 od 21. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-846/04 od 28. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1898/01 od 21. decembra 2001. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Kuljanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, kojeg zastupa Zoran Butorac advokat iz Banjaluke, podnio je, 21. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 751 od 21. marta 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-846/04 od 28. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1898/01 od 21. decembra 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1898/01 od 21. decembra 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-846/04 od 28. aprila 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), kojom je tražio da mu tužena isplati, zbog toga što je njegovu imovinu dodijelila Jefti Kozomara za period od 1. novembra 1996. godine do 30. novembra 1999. godine, mjesečno iznos od po 600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. oktobra 2000. godine do isplate (stav 1.). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora (stav 2.). Utvrđeno je da je apelantova tužba, protiv tuženog Jefte Kozomara radi utvrđenja i predaje u posjed, povučena usljed odricanja apelanta od tužbenog zahtjeva (stav 3.).

3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-000 751 od 21. marta 2008. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju revizione presude se navodi da su u konkretnom slučaju predmetne nekretnine na kojima je apelant imao pravo svojine, što nije ni sporno među strankama, kao napuštena imovina od strane organa tužene Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom po rješenjima od 30. oktobra 1996. godine i 27. decembra 1996. godine dodjeljena na privremeno korištenje porodicama Jefte Kozomara i Radovana Tolimira oba iz Glamoča i to na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine. Istaknuto je da apelant zahtjev za plaćanje novčane naknade u iznosu od 22.200,00 KM zasniva na odredbama člana 217. i 219. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 do 57/89 te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO) kao jednim od oblika sticanja bez osnova (član 210. stav 1. ZOO).

5. Istaknuto je da je članom 217. ZOO propisano da kada neko tuđu stvar upotrijebi u u korist trećeg, a nema uslova za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar odnosno ako to nije moguće naknaditi njezinu vrijednost. Nadalje prema članu 219. ZOO kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Imalac stvari je navedenom zakonskom odredbom ovlašten da od lica koje je tuđu stvar upotrijebilo u korist trećeg, odnosno da od lica koji je njegovu stvar upotrijebio u svoju korist, traži kako naknadu štete tako i korist koju je ovaj imao od upotrebe.

6. Navedeno je da iz stanja spisa ne proizlazi da je tužena predmetne nekretnine na kojima apelant ima pravo svojine, njegovu stvar upotrijebila u korist trećeg odnosno upotrijebila u svoju korist. Privremene nekretnine su kao napuštena imovina na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine dodijeljene na privremeno korištenje pomenutim licima. Stoga je utvrđeno da suprotno tvrdnjama revizije tužena apelantovu stvar nije upotrijebila u korist trećeg niti je upotrijebila u svoju korist u kojem slučaju u smislu odredbe člana 217. i 219. ZOO apelantu ne pripada pravo da zahtjevom traži navedenu naknadu.

7. Kako su navedene odredbe i pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, to po nalaženju Vrhovnog suda na strani tužene nema protivpravnosti štetne radnje kao jedne od opštih pretpostavki odgovornosti za naknadu štete (čl. 154., 155. i 158. ZOO).

8. Po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju radi se o pravnom odnosu proisteklom iz ratnih sukoba na području bivše SRBiH tokom 1992. godine koji je regulisan Zakonom o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, br. 3/96 i 12/96)

9. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. Zakona o korištenju napuštene imovine kojom je propisano da se pod napuštenom imovinom u smislu tog zakona smatraju između ostalog i nepokretnosti koje su vlasnici napustili, a prema odredbi člana 3. tog zakona takve nepokretnosti privremeno prelaze na zaštitu i upravljanje Republike Srpske koja se ostvarivala putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica te Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom kao i drugih republičkih i opštinskih organa. Istaknuto je da je cilj tog zakona bio ne samo korištenje već i zaštita takve imovine. Tim zakonom niti bilo kojim drugim zakonom nije predviđeno da vlasniku napuštene imovine pripada naknada i takva situacija je ostala sve do vraćanja te imovine po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“, br. 38/98 do 96/03).

10. Stoga s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom pravnom odnosu proisteklom iz ratnih sukoba na području bivše SRBiH tokom 1992. godine do 1995. godine kao i da je organ tužene prilikom dodjele na privremeno korištenje predmetne imovine apelanta postupao po odredbama Zakona o korištenju napuštene imovine to po nalaženju Vrhovnog suda nema protivpravnog postupanja organa tužene pa zbog toga nema ni odgovornosti tužene za naknadu štete.

11. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je apelant kao vlasnik oduzete imovine kao podstanar plaćao zakupninu dok je njegovu imovinu koristilo treće lice bez naknade po odobrenju tužene.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović