Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/08 (M. K.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2286/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2286/08, rješavajući apelaciju Miladina Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Kojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-000 326 od 30. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000687 od 2. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miladin Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 326 od 30. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 687 od 2. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000687 od 2. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 326 od 30. maja 2008. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Slobodana Škrbića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu vrati novac u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. februara 2005. godine pa do isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 KM.

3. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je apelant u predmetnoj parnici pokušao da dokaže da je tuženom, kao svom tadašnjem poslodavcu, u navedenom vremenskom periodu pozajmio iznos od 10.000,00 KM, koji je ovaj po prestanku njegovog radnog odnosa odbio da vrati. Istaknuto je da iz navoda tužbe proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o zajmu iz člana

557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Tu činjenicu kategorično je osporio tuženi, negirajući postojanje takvog ugovora. Stoga je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelant bio dužan dokazati da je navedeni ugovor o zajmu zaključen. U tom pravcu apelant je dao svoj iskaz koji je prvostepeni sud ispravno ocijenio kao potpuno nejasan i neubjedljiv, jer se iz njega zaključuje da apelant nema nikakvog pismenog traga o tom navodnom posuđivanju, odnosno „odbijanju“ određenog iznosa od plate u svrhu zajma (potvrda o prijemu novca ili slično). Sam apelant nije vodio evidenciju o količini novca koju je tuženom pozajmio, pismeni ugovor nisu sačinili, usmenom dogovoru o zajmu niko nije bio prisutan. Štaviše, ni on sam ne zna kojom je metodologijom obračuna dobio iznos od 10.000,00 KM. Stoga, u takvoj situaciji (kad ni sam apelant ne zna objasniti navodni ugovorni odnos) iskazi njegovih svjedoka-srodnika, njegove majke, sestre, ujaka i supruge nikako ne mogu biti prihvaćeni kao čvrst dokaz, jer su sva ova lica o navodnom ugovornom odnosu čula samo od apelanta, koji ni sam nije načisto koju je vrstu ugovora zaključio sa tuženim.

4. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud iskaze njegovih svjedoka nije ocijenio uopšte kada ih je ocijenio nedovoljnim zbog toga što ni apelantov iskaz nije ubjedljiv i razložan sa posebnom napomenom da su sva ta lica bliski apelantovi srodnici, pa njihove iskaze treba uzeti sa rezervom, kako to ispravno zaključuje i prvostepeni sud, jer su svi oni po prirodi stvari zainteresovani za apelantov uspjeh u sporu.

5. Dalje, nisu prihvaćeni kao osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije povezao iskaze apelanta i njegovih svjedoka u jednu cjelinu zbog toga što nije ni logično ni razumno, a ni često u odnosu među ljudima da se tako veliki iznos novca (10.000,00 KM) pozajmi samo na povjerenje, bez ikakvog pismenog traga i bez prisustva bilo kog trećeg lica, posebno kada se imaju u vidu iskazi apelantovih svjedoka B.T., S.L. i G.G. koji su u kritičnom periodu bili u kontaktu sa obje stranke i koji nikada nisu čuli da tuženi na navedeni način pozajmljuje novac od apelanta.

6. Prema mišljenju Okružnog suda, dokazivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva nije mogla pridonijeti ni službena zabilješka Policijske stanice Gradiška broj 10-3/01-106/05 od 23. januara 2005. godine, budući da ju je sačinio službenik Policijske stanice Gradiška B.M., jer ju je sačinio policijski službenik interpretacijom navodnih riječi tuženog. Pošto se radi o ispravi koju tuženi nije potpisao, ona se ne može uzeti kao dokaz da je on zaista izjavio onako kako u zabilješci piše, i to da „najviše sumnja u Kojića iz razloga što je dio novca koji je ukraden iz kuće Kojićevo vlasništvo“, posebno zbog toga što je među strankama nesporno, a što žalba ne dovodi u pitanje, iako apelantovi svjedoci potvrđuju da je tuženi od svoje majke i sestre ranije stvarno pozajmio iznos od 10.000,00 KM (od nekog podignutog kredita) koji je uredno vratio, i to kada je apelant kupovao plac za izgradnju kuće. U tom smislu, prema mišljenju Okružnog suda, tuženi je mogao policiji spomenuti iznos od 10.000,00 KM, kako on u iskazu tvrdi, ali kao iznos koji je „na sreću vraćen prije provalne krađe“ koja je, prema ocjeni drugostepenog suda, bila uzrok problema u odnosima parničnih stranaka i koja je konačno rezultirala predmetnom tužbom i tužbenim zahtjevom čiju osnovanost apelant nije dokazao u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP u vezi sa čl. 557. i 562. ZOO.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su činjenicu da se u predmetnom slučaju radi o pozajmljenom novcu potvrdili iskazi saslušanih svjedoka A.K., B.K., i V.K. Ističe da Osnovni i Okružni sud iskaze navedenih svjedoka ne prihvataju samo zbog toga što su navedeni svjedoci u srodstvu sa apelantom. Smatra da iz iskaza svjedoka B.M., kao i službene zabilješke PS Gradiška broj 10-3/01-106-05 od 23. janaura 2005. godine proizlazi zaključak da je apelant imao na čuvanju sporni novac kod tuženog kao poslodavca.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2286/08 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio