Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/08 (T. B.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Pretpostavka nevinosti
  • Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo da se sam brani
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2373/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2373/08, rješavajući apelaciju T. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-08-000 014 od 3. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-K-08-000 002 od 6. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. T.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Zajednički odvjetnički ured Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin iz Čitluka, podnio je 1. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 014 od 3. juna 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-

0-K-08-000 002 od 6. februara 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio da se odgodi izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi, a do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2373/08 od 4. septembra 2008. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Općinski sud je Presudom broj 064-0-K-08-000 002 od 6. februara 2008. godine apelanta i J.M. proglasio krivim teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), te J.M. izrekao kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 5 mjeseci, a apelantu kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci i sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca. Apelantu se u izrečenu sigurnosnu mjeru „uračunava mjera sigurnosti izrečena u prekršajnom postupku po rješenju ovog suda od 3. decembra 2007. godine“. U izreci presude je, pored ostalog, konstatovano da je apelant, upravljajući svojim vozilom, suprotno odredbama člana 44. stav 4, člana 60. i člana 174. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,72 promila, vozeći brzinom od 87 km/h, svojim vozilom prešao za 0,80 m u lijevu traku, svjestan da takvom vožnjom ugrožava saobraćaj i da može dovesti u opasnost živote ljude, na što je pristao. Zbog navedenih propusta, velike brzine, te djelimičnog pomjeranja apelantovog vozila ulijevo, J.M. je izgubio kontrolu nad svojim vozilom, usljed čega je skliznuo sa puta, udario u drvo, te se vratio u lijevu traku. Tom prilikom je ostvario kontakt sa apelantovim vozilom koji je svojim vozilom bježao udesno i ostvario kontakt sa metalnom ogradom. Od tih udara dva lica u vozilu J.M. zadobila su teške tjelesne povrede, a treći saputnik lakše tjelesne povrede. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na sadržaj člana 44. stav 4. Zakona o bezbjednosti saobraćaja, člana 60. st. 1. i 2, te najzad člana 174. stav 1. istog zakona. Dalje, Općinski sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, posebno ukazujući na njegovu konstataciju da je glavni uzrok nesreće brzina kretanja vozila kojim je upravljao J.M., te apelantovo ponašanje koji je, u momentu preticanja, prešao za oko 0,80 m na lijevu stranu kolovoza, u trenutku kada se vozilo J.M. nalazilo uporedo sa njegovim vozilom iako je apelant prilikom preticanja bio obavezan da svoje vozilo pomjeri što bliže desnoj ivici kolovoza i da ne povećava brzinu kretanja. Dalje, Općinski sud je apelantovu odbranu ocijenio kao djelimično priznanje o učinjenom krivičnom djelu, a djelimično kao iskonstruisanu i usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti. S tim u vezi, ukazano je na dio apelantovog iskaza u kom je opisivao tok događaja, kao i da je sâm izjavio da je vido J.M. kako mu se približava, da ga je prethodno pretekao, te da mu je dobro poznat dio puta na kom se nesreća dogodila, kao i koliko je ograničenje brzine kretanja na ovom dijelu puta. U prilog zaključku da je apelantova odbrana dijelom iskonstruisana, istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se apelant kretao najmanje brzinom od 87 km/h, a ne 70 km/h, kako je tvrdio, da se tačna brzina kretanja vozila nije mogla utvrditi s obzirom na to da je apelant pomjerio svoje vozilo nakon nezgode, kao i da je apelant prilikom nezgode bio pod utjecajem alkohola. Dalje, nije prihvaćena ni tvrdnja da se radi o presuđenoj stvari, pa, s tim u vezi, i da ima mjesta za primjenu načela ne bis in idem, s obzirom na to da je apelant u prekršajnom postupku kažnjen uslovno za upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola, ali ne i zbog vožnje nedozvoljenom brzinom i zbog nepropisnog kretanja vozilom. Općinski sud je zaključio da J.M. i apelant nisu poštivali saobraćajne propise i da su time ugrozili javni promet, da su doveli u opasnost život ljudi, s obzirom na to da su dvije osobe zadobile teške tjelesne povrede, a jedna lakše. Time su povrijedili blanketne norme Zakona o bezbjednosti saobraćaja, a upravljajući vozilima pod djejstvom alkohola i nepropisnom brzinom, što predstavlja bitna obilježja krivičnog djela, teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona. Dalje, Općinski sud je zaključio da su apelant i J.M. krivično djelo počinili u stanju uračunljivosti sa indirektnom namjerom, jer su bili svjesni da, zbog vožnje pod utjecajem alkohola i neprimjerenom brzinom, mogu nastupiti zabranjene posljedice, pa su pristali na njihovo nastupanje. Prilikom odlučivanja o kazni Općinski sud je u odnosu na apelanta i J.M. kao olakšavajuće okolnosti ocijenio da do sada nisu kažnjavani, korektan odnos za vrijeme suđenja, relativno mlađu dob, izraženo žaljenje i kajanje, te činjenicu da ih oštećeni u nesreći ne terete u pogledu imovinskopravnog zahtjeva. Kao otežavajuće okolnosti sud je ocijenio težinu samog djela, odnosno jačinu ugrožavanja i povredu zaštićenog dobra, kao i okolnosti pod kojim je djelo počinjeno. Najzad, sud je ocijenio i činjenicu da je broj ovakvih krivičnih djela u stalnom porastu i sa teškim posljedicama.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 008-0-Kž-08-000 014 od 3. juna 2008. godine žalbe J.M. i apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na izrečene kazne i sigurnosne mjere na način da je J.M. i apelanta osudio na kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, te J.M. izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od tri mjeseca. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza, prije svega nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke iz kojih proizlazi da je uzrok izlijetanja sa kolovoza J.M. brzina kojom je upravljao svojim vozilom, te apelantovog ponašanja, koji je svojim vozilom u trenutku kada ga je J.M. preticao prešao za oko 0,80 m na lijevu stranu kolovoza, utvrdio da je apelant počinio radnje koje su opisane u izreci osporene presude, a u kojim su sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Neutemeljenim je ocijenjen apelantov žalbeni navod da je za isti događaj već proglašen odgovornim u prekršajnom postupku, te ukazano na Rješenje Općinskog suda od 3. decembra 2007. godine iz kog proizlazi da apelant nije odgovarao za radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, tj. nedozvoljenu brzinu i nepropisno kretanje vozila. U odnosu na prigovore koji su se ticali vještaka saobraćajne struke, ukazano je da se on nalazi na listi vještaka, te da apelantove tvrdnje da je u penziji ne utiču na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Neutemeljenim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da je kolovoz bio klizav i da je bilo poledice u vrijeme kad se nesreća dogodila, jer iz zapisnika o uviđaju na licu mjesta, koji je sačinila Policijska uprava Široki Brijeg, proizlazi da je kolovoz u vrijeme vršenja uviđaja bio suh. Dalje, Kantonalni sud je istakao da J.M. u svojoj žalbi nije ukazivao na razdvajanje postupka, nakon što je priznao krivnju, pa je zaključeno da se apelant ne može pozivati u njegovo ime na razdvajanje postupka. Najzad, pozivajući se na član 323. Zakona o krivičnom postupku FBiH, a po kom žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženog sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preispitao i u ovom dijelu u odnosu na apelanta. Ocjenjujući iste olakšavajuće okolnosti koje je ocijenio i prvostepeni sud, Kantonalni sud je zaključio da se radi o osobito olakšavajućim okolnostima, te je primjenom člana 50. Krivičnog zakona apelanta osudio na kaznu zatvora od tri mjeseca.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b), c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u njegovom slučaju povrijeđeno načelo ne bis in idem jer je prekršajno odgovarao i pravosnažno proglašen krivim za isti događaj. U vezi s tim ističe da je u prekršajnom postupku utvrđeno da je učestvovao u saobraćajnoj nesreći, te da je tom prilikom utvrđen procenat alkohola u krvi, pa je kažnjen na temelju člana 174. stav 1. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja za što mu je izrečena novčana kazna i mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom dva mjeseca uslovno. Međutim, u krivičnom postupku mu je, uz pozivanje na istu zakonsku odredbu, izrečena kazna zatvora, te ista mjera sigurnosti ali u trajanju od tri mjeseca bezuslovno. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer postupak nije razdvojen nakon što je J.M. priznao krivicu, a prije izvođenja bilo kog dokaza. Prema apelantovom mišljenju, obaveza suda, odnosno tužioca, bila je da traži razdvajanje postupka iako to on sâm nije tražio. S obzirom na ovaj propust, apelant smatra da je priznanje krivice od J.M. u daljem toku postupka korišteno kao dokaz protiv njega, te da je bio onemogućen da J.M. ispita kao svjedoka, odnosno da ga niko nije mogao ispitati ni kao optuženog, jer se nakon priznanja krivnje postupak u odnosu na J.M. vodio samo radi odluke o krivičnopravnoj sankciji. U vezi s tim ističe i da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio njegov žalbeni navod u pogledu razdvajanja postupka, jer se on na razdvajanje postupka pozivao u svoje ime, a ne u ime J.M. Dalje, apelant smatra da obrazloženje pobijane presude „ne sadrži razloge za svaku tačku presude“. U vezi s tim ističe da krivična odgovornost i pravna pitanja nisu utvrđivana individualno, već zajednički za J.M. i njega, kao i da su za obojicu zajednički utvrđene i olakšavajuće okolnosti. Apelant, također, smatra da se iz pobijanih presuda ne vidi za koje radnje je odgovoran, da se ne zna činjenični opis djela koje mu se stavlja na teret, te da se ne vidi omjer krivnje između J.M. i njega. Dalje, apelant smatra da je i činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da su dokazi provedeni na glavnom pretresu pogrešno ocijenjeni. Apelant posebno ukazuje na vještačanje vještaka saobraćajne struke u vezi s kojim iznosi niz prigovora, osporavajući njegovu stručnost uz tvrdnju da vještak na glavnoj raspravi nije bio u stanju da odgovori na postavljena pitanja i sl. Dalje, apelant ističe da je povrijeđena pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo i, s tim u vezi, ističe da su sudovi pretpostavljali njegovu krivicu, da su postupali očigledno pristrasno, jer su samovoljno utvrđivali da je on sâm pomjerio auto iako je izjavio da je auto pomjerio njegov prijatelj po nalogu policije. Apelant smatra da obrazloženje presude ne zadovoljava princip in dubio pro reo, jer činjenice koje su mu išle u prilog uopšte nisu utvrđivane, a činjenice koje mu se stavljaju na teret nisu sa sigurnošću utvrđene.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje

8. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u suštini se svode na pogrešnu ocjenu dokaza na glavnom pretresu, prije svega, nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, te na obrazloženja osporenih presuda koje, prema njegovom mišljenju, „ne sadrže razloge za svaku tačku presude“, te na povredu principa pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.

9. Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala analiza provedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Dalje, na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđene su i činjenice relevantne za utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran. Shodno navedenom, Ustavni sud ne smatra da ponuđeno obrazloženje u bilo kom dijelu izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u pitanje zaključak o izvršenom krivičnom dijelu i apelantovoj odgovornosti. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pri ocjeni postojanja krivičnog djela i utvrđivanja apelantove odgovornosti za njega. Također, drugostepeni sud je odgovorio na sve apelantove žalbene navode dajući jasna i precizna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i ne dovode u pitanje apelantovo pravo na pravično suđenje.

11. Dalje, apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđeni presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo garantovani članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

12. U konkretnom slučaju, a na temelju obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi izvršili analizu provedenih dokaza u pogledu kojih su dali jasne i precizne ocjene, te koje su doveli u uzajamnu vezu, a na temelju čega su i zaključili da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zahtijevaju principi pravičnog suđenja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost, te zaključuje da apelantovi navodi da su osporenim presudama povrijeđeni presumpcija nevinosti i, s tim u vezi, princip in dubio pro reo nisu utemeljeni.

13. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo garantovano članom 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije (da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane), ali u samoj apelaciji ne navodi na koji način mu je uskraćeno ovo pravo, a to se ne može zaključiti ni na temelju osporenih presuda, pa Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi ovog prava paušalni i ničim potkrijepljeni.

14. Apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije (pravo da se brani sâm ili uz pomoć branitelja). Povreda ovog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da nakon priznanja krivice J.M. a prije izvođenja dokaza na glavnom pretresu, postupak nije razdvojen, a zbog čega je bio uskraćen da J.M. ispita kao svjedoka. Iz obrazloženja osporenih presuda, kao i spisa apelacije ne može se zaključiti da je apelant bio uskraćen u uživanju prava na odbranu, jer je u toku redovnog postupka imao advokata, odnosno ne može se zaključiti kojim radnjama redovnih sudova je apelantu bilo ukraćeno pravo da se sâm brani. Navodi koje je dao apelant, prema mišljenju Ustavnog suda, ne dovode u pitanje njegovo pravo na odbranu u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.

15. Najzad, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka optužbe). U pogledu apelantove tvrdnje da je priznanje krivice J.M., a koga, s obzirom na status optuženog, u istom krivičnom postupku nije mogao ispitati kao svjedoka, korišteno kao dokaz protiv njega Ustavni sud primjećuje da se iz obrazloženja osporenih presuda, kao i spisa apelacije ne može zaključiti da su redovni sudovi apelantovu odgovornost za počinjeno krivično djelo u bilo kom dijelu i na bilo koji način dovodili u vezu i zasnivali na priznanju krivnje J.M. Dalji apelantovi navodi o povredi navedenog prava odnose se na, prema njegovom mišljenju, propust suda da donese odluku o razdvajanju postupka u odnosu na J.M., koji se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu dovesti u bilo kakvu vezu sa pravom koje apelantu, odnosno optuženom za krivično djelo daje član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

16. Ocjenjujući navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. b), c) i d) očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta u istoj stvari

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo garantovano članom 4. stav

1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u njegovom slučaju povrijeđeno načelo ne bis in idem, jer je prethodno prekršajno odgovarao i pravosnažno proglašen krivim za isti događaj.

18. Imajući u vidu obrazloženja presuda koje se osporavaju apelacijom, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da se nisu vodila dva postupka za jedan delikt, već da se u apelantovim radnjama stječu obilježja nedopuštenog ponašanja koja povlače odgovornost po dva osnova (prekršajnom i krivičnom) koja su neovisna jedna o drugom. Zbog toga je apelant za prekršaj odgovarao pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja, a za krivično djelo pred nadležnim sudom uz primjenu Zakona o krivičnom postupku i Krivičnog zakona, pa slijedi da osporene presude ne krše princip ne bis in idem. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2373/08 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio