Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/08 (S. L., M. L. i malodobni Mi.L.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3087/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3087/08, rješavajući apelaciju Slobodanke Lukić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Lukić, Maje Lukić i M. L. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-08-000 091 od 31. jula 2008. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske broj 08.021/702-659/08 od 4. aprila 2008. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske broj Un-2587/06 od 19. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodanka Lukić, Maja Lukić i malodobni M. L. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupaju Dušan Lukić i Irena Puzić, advokati iz Doboja, podnijeli su 2. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-08-000 091 od 31. jula 2008. godine, Rješenja Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.021/702-659/08 od 4. aprila 2008. godine i Zaključka Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), broj Un-2587/06 od 19. marta 2007. godine.
2. Apelanti su 9. juna 2006. godine Pravobranilaštvu RS podnijeli zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete po osnovu pogibije supruga, odnosno oca B.L. Apelanti su istakli da zahtjev podnose u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi štete), te da prethodno nisu podnosili tužbu za naknadu štete.
3. Pravobranilaštvo RS je Zaključkom broj Un-2587/06 od 19. marta 2007. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja sa apelantima, a povodom njihovog zahtjeva za naknadu štete. U obrazloženju je istaknuto da je članom 4. Zakona o naknadi štete regulisano da se postupak za priznavanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u predmetima koji nisu pravosnažno okončani sprovodi putem vansudskog poravnanja u Pravobranilaštvu RS, te da je članom 5. istog Zakona regulisano da se svi predmeti koji se odnose na ovaj zakon ustupaju Pravobranilaštvu RS na daljnji postupak. Dalje, istaknuto je da je na ročištu održanom 19. marta 2007. godine, a nakon što su upoznati sa odredbama Zakona o naknadi štete, te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, apelantima predočeno da mogu zaključiti vansudsko poravnanje. U vezi s tim, apelantima je predočeno da im na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica može biti priznat iznos od po 5.000,00 KM, a na ime materijalne štete, odnosno troškova sahrane i nošenja crnine iznos od 800,00 KM, tj. ukupno 15.800,00 KM, kao i da će im se navedeni iznos isplatiti putem dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom u 10 jednakih rata počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, a sa godišnjom kamatom u visini od 1,5% i pravom prijevremenog otkupa. Također, na raspravi je utvrđeno i da o zahtjevu apelanata nije odlučeno u nekom drugom postupku, odnosno da pravo na naknadu štetu koju su potraživali nisu ranije ostvarili. S obzirom na to da su apelanti na održanom ročištu izjavili da nisu saglasni zaključiti vansudsko poravnanje u skladu sa uslovima koji su im ponuđeni, a koji su propisani zakonom, Pravobranilaštvo RS je, u skladu sa članom 10. Zakona o naknadi štete, obustavilo postupak povodom zahtjeva apelanata.
4. Ministarstvo pravde je Rješenjem broj 08.021/702-659/08 od 4. aprila 2008. godine prigovor apelanata protiv zaključka Pravobranilaštva RS odbilo kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je Pravobranilaštvo RS postupilo zakonito nudeći apelantima poravnanje i naknadu štete u visini propisanoj u članu 16. Zakona o naknadi štete, te na način propisan članom 20. istog zakona, a u vezi sa članom 21. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga. S obzirom na navedeno, ukazano je na to da ni Pravobranilaštvo RS kao ni ovo Ministarstvo nemaju bilo koju drugu mogućnost da drugačije riješe konkretni slučaj i pored nezadovoljstva apelanata visinom ponuđene naknade materijalne i nematerijalne štete i načinom njenog izmirenja.
5. Okružni sud je Presudom broj 013-0-U-08-000 091 od 31. jula 2008. godine tužbu apelanata u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva pravde odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je Pravobranilaštvo RS pravilno postupilo kada je apelantima, u skladu sa čl. 4, 6, 10. i
16. Zakona o naknadi štete, u postupku vansudskog poravnanja, ponudilo naknadu na ime nematerijalne i materijalne štete u ukupnom iznosu od 15.800,00 KM, te ih upoznalo sa načinom isplate navedenog iznosa koji je propisanom članom 20. istog zakona, a u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga. Dalje, istaknuto je da je, budući da su apelanti odbili da prihvate vansudsko poravnanje, Pravobranilaštvo RS pravilno donijelo zaključak kojim se postupak obustavlja. Najzad, Okružni sud je zaključio da je i Ministarstvo pravde pravilno postupilo odbijajući prigovor apelanata na zaključak Pravobranilaštva RS, te da je za svoju odluku dalo dovoljne i uvjerljive razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud.
6. Apelanti smatraju da su im osporenim zaključkom, rješenjem i presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su ponuđeni iznosi u pogledu naknade materijalne i nematerijalne štete prenisko određeni, kao i da je neprihvatljivo da se isplata izvrši putem dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća od 35 godina i to isplatom u 10 jednakih rata počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća sa godišnjom kamatnom stopom od svega 1,5%. Pri tome ističu da je u potpunosti zanemarena stopa inflacije koja će u narednom periodu sigurno biti veća od ponuđene kamate. Apelanti posebno ističu da su zbog korištenja pravnih sredstava na zakonom dozvoljeni način uskraćeni za naknadu štete koja im prema zakonu pripada, a zbog toga što je postupak u njihovoj pravnoj stvari pravosnažno obustavljen. Također, ističu da, s obzirom na sadržaj osporenih odluka, više nemaju pravo ni da im se isplate iznosi koji su zakonom zagarantovani, pa su i zbog toga nezadovoljni osporenim odlukama. Na osnovu navedenog, apelanti zaključuju da im je povrijeđeno pravo na imovinu. Apelanti ističu i da im je u toku cijelog postupka bilo onemogućeno da se o njihovom zahtjevu raspravlja o meritumu spora. Prema mišljenju apelanata, svi postupajući organi su im svojim formalnim pristupom u rješavanju ovog predmeta onemogućili pravo na usmenu raspravu i pravo na obrazloženje osporenih odluka. U vezi s tim, apelanti ističu da se u obrazloženjima osporenih odluka samo konstatuje da nema drugih zakonskih mogućnosti osim isplate iznosa koji su im ponuđeni, a zbog čega smatraju da su povrijeđeni pravo na pravično suđenje i član 10. stav 3. Zakona o naknadi štete.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U pogledu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a posebno u pogledu zakonom propisanih uslova za zaključenje vansudskog poravnanja, Ustavni sud primjećuje da je postupak koji su apelanti pokrenuli podnošenjem zahtjeva za naknadu nematerijalne štete proveden u skladu sa Zakonom o naknadi štete. Naime, iz osporenih odluka ne može se zaključiti da su organi koji su postupali povodom njihovog zahtjeva propustili da primjene neke od relevantnih odredbi materijalnog ili procesnog prava ili da je primjena prava bila diskriminacijska. Dalje, apelanti su u toku cijelog postupka slobodno raspolagali svojim zahtjevom, te osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka, apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
10. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na uslove za zaključivanje vansudskog poravnanja (visine naknade i načina njene isplate), a posebno roka od 35 godina za isplatu obveznica koje su apelanti, u skladu sa zakonom, trebali dobiti na ime isplate naknade nematerijalne štete na koju su neosporno imali pravo (da su pristali na zaključenje vansudskog poravnanja) kako je utvrđeno u toku postupka, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS, upravo u dijelu kojim je bio propisan rok od 35 godina za isplatu obveznica, u više navrata mijenjan u skladu sa odlukama Ustavnog suda, na način da je ovaj rok smanjen. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, u skladu sa izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga RS («Službeni glasnik RS» broj 34/09), ovaj rok sada smanjen na 14 godina i da važi za sve koji su u postupku ostvarivanja prava povodom zahtjeva za naknadu materijalne i nematerijalne štete zaključili vansudska poravnanja bez obzira na to kada su ih zaključili.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović