Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3302/08 (A.H.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3302/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine, u predmetu broj AP 3302/08, rješavajući apelaciju A. H., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. H. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž 07-000 635 od 12. kolovoza 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-07-000 122 od 12. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Ethem Veledar, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 17. listopada 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž 07-000 635 od 12. kolovoza 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000 122 od 12. listopada 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 092-0-P-07-000 122 od 12. listopada 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se «Drina-osiguranje» AD Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 6.757,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je obvezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je pročitao iskaze svjedoka, nalaze i mišljenje vještaka prometne struke, službenu zabilješku o prometnoj nezgodi, zapisnik o utvrđivanju oštećenja na vozilu, zatim izvršio uvid u prekršajni spis, te da je saslušao svjedoke i vještake prometne struke.
4. Osnovni sud je istakao da je na temelju iskaza svjedoka i izvršenog uvida u prekršajni spis utvrdio da se 18. kolovoza 2005. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali svjedok D. M. koji je vozio vozilo osigurano kod tuženog i svjedok O. B. koji je vozio apelantovo vozilo, te da je na vozilima nastala materijalna šteta.
5. Osnovni sud je naveo da iz prekršajnog spisa proizlazi da je svjedok D. M. proglašen krivim, zatim da se u spisu nalazi službena zabilješka koju su sačinili svjedoci M. N. i Š. M., djelatnici policije koji su vršili uviđaj, u kojoj je navedeno da je kolovoz bio suh, da je vrijeme bilo oblačno, te da su na vozilu osiguranom kod tuženog i na apelantovom vozilu nastala oštećenja (oštećenje fara, pokazivača pravca, blatobrana, motora). Dalje je navedeno da su ovi svjedoci saslušani, te da iz njihovih iskaza slijedi da su od službenika policije koji su prvi izašli na lice mjesta saznali da je na kolovozu bio kamen koji su oni uklonili zbog sigurnosnih razloga, da su se izjasnili na okolnosti sačinjavanja službene zabilješke koja je ispravljana u pogledu vremenskih prilika i u kojoj je navedeno da je svjedok Ž. K. bio suputnik u vozilu osiguranom kod tuženog, odnosno u kojoj nije navedeno da je svjedok M. S. bio suputnik u vozilu osiguranom kod tuženog. Također je navedeno da iz iskaza svjedoka Ž. K. slijedi da se on nalazio u apelantovom vozilu i da je cijeli put prespavao. S tim u vezi, Osnovni sud je konstatirao da su navodi iz službene zabilješke nepouzdani. Dalje je konstatirano da iz nalaza i mišljenja vještaka R. M. slijedi da, prema nađenim tragovima i fotodokumentaciji, do kontakta apelantovog vozila i vozila osiguranog kod tuženog nije došlo, da je šteta na apelantovom vozilu nastala uslijed silaska vozila sa kolovoza, da navodna oštećenja predstavljaju inscenirana oštećenja, odnosno da na vozilu osiguranom kod tuženog postoji ubodno oštećenje koje nije moglo nastati prilikom ove prometne nezgode. Osnovni sud je naveo da je prihvatio ovaj nalaz vještaka kao jasan i logičan, te kako nije utvrdio bilo kakvo sudjelovanje vozila osiguranog kod tuženog kao krivca za nastanak štete, to je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
6. Obrazlažući zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka B. N. iz kojeg slijedi da je došlo do kontakta apelantovog vozila i vozila osiguranog kod tuženog, Osnovni sud je naveo da je ovaj nalaz u suprotnosti sa oštećenjima koja su navedena u službenoj zabilješci i sa fotodokumentacijom. Dalje je navedeno da zbog istih razloga nije prihvatio iskaze svjedoka koji su tvrdili da je došlo do kontakta apelantovog vozila i vozila osiguranog kod tuženog. Obrazlažući zašto nije prihvatio apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje na prometnim fakultetima u Sarajevu ili Doboju, Osnovni sud je istakao da se ovim vještačenjem ne bi utvrdile nove činjenice i dokazi budući da između dva provedena vještačenja nije bilo nesuglasnosti, osim u pogledu činjenice na koji način se desila prometna nezgoda, da je ocjena tih nalaza u nadležnosti suda, te da o sudu ovisi koji nalaz će biti prihvaćen kao objektivan.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-GŽ 07-
000635 od 12. kolovoza 2008. godine, kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu utemeljeni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze budući da presuda sadrži jasne razloge o nepouzdanosti podataka iz službene zabilješke, razloge o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka R. M. na temelju kojeg je pravilno utvrđeno da nije bilo kontakta između apelantovog vozila i vozila osiguranog kod tuženog, kao i na temelju nađenih tragova i fotodokumentacije. Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbe članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05), koje propisuju da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnost kaznenog suda kojom je optuženi proglašen krivim, te da pravilno žalba ukazuje na to da sud u parničnom postupku nije vezan rješenjem suda za prekršaje.
8. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su donijeli pogrešne odluke, tj. da provedeni dokazi nesumnjivo dokazuju odgovornost tuženog kao osiguranika i njegovu obvezu naknade štete. Naime, navedeno proizlazi iz nalaza vještaka, fotodokumentacije, izjava svjedoka, posebno službenika policije koji su sačinili zapisnik. Dalje navodi da sudovi zanemaruju utvrđenu odgovornost u prekršajnom postupku koji je ravnopravni dokaz sa ostalim i koji ide u apelantovu korist, odnosno da se Okružni sud uopće ne upušta u ocjenu žalbenih razloga, te zaobilazi primjenu važećih propisa. Apelant smatra da ovakvo postupanje sudova predstavlja proizvoljnu i pogrešnu primjenu zakona i povredu njegovog prava na imovinu jer mu nije dosuđena naknada materijalne štete iako je oštećen u prometnoj nezgodi koju nije skrivio.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović