Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3356/08 («Krekić promet» d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3356/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3356/08, rješavajući apelaciju «Krekić prometa» d.o.o. Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Krekić prometa» d.o.o.

Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000324 15. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-06-000 053 od 10. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps-53/01 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Krekić promet» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anka Hrstić, odvjetnica iz Ljubuškog, podnio je 21. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000324 15. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008- 0-Pž-06-000 053 od 10. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-53/01 od 25. aprila 2006. godine. Apelant je 9. januara 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Općinski sud je Presudom broj Ps-53/01 od 25. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-06-000 053 od 10. oktobra 2006. godine, u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Općinu Posušje (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime pričinjene štete, na ime zakupnine za zemljište i zakupnine za vozila i strojeve isplati iznos od 570.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom; zatim da tuženi osposobi lokalni put označen kao k.č. broj 4594 k.o. Vinjani (u daljnjem tekstu: predmetni lokalni put) za normalno odvijanje saobraćaja, te omogući apelantu nesmetan pristup ovim putem nekretninama označenim kao k.č. br. 3942 i 3943 k.o. Vinjani (u daljnjem tekstu: apelantove nekretnine) kao i da sud obaveže tuženu da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke presude apelant je obavezan da tuženoj isplati troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant na predmetnim parcelama obavljao djelatnost autootpada i da je predmetni lokalni put van upotrebe, a da su među parničnim strankama sporni osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. Navedeno je da je članom 7. stav 3. Zakona o privrednim društvima propisano da društvo može početi sa obavljanjem djelatnosti danom upisa društva u registar i kad je aktom nadležnog organa utvrđeno da ispunjava uvjete za obavljanje djelatnosti. Dalje je utvrđeno da je među strankama nesporno da je apelant shodno odredbama Zakona o privrednim društvima uredno upisan u sudski registar. Međutim, istaknuto je da je članom 5. Zakona o prikupljanju, proizvodnji i prometu sekundarnih sirovina i otpadnih materija («Službene novine FBiH» broj 35/98; u daljnjem tekstu: Zakon o sekundarnim sirovinama) propisano da pravne i fizičke osobe registrirane za prikupljanje i promet otpadnih materijala pri obavljanju djelatnosti moraju ispunjavati tehničko-tehnološke uvjete u pogledu opreme i poslovnog prostora, a da je članom 9. istog zakona propisano da se pravne osobe mogu baviti prikupljanjem i proizvodnjom sekundarnih sirovina ako ispunjavaju uvjete propisane članom 5. Zakona. Stoga je navedeno da je apelantu za obavljanje djelatnosti autootpada pored upisa u sudski registar potrebno i rješenje o ispunjavanju tehničko-tehnoloških uvjeta u pogledu opreme i poslovnog prostora, a budući da apelant ne posjeduje odobrenje za rad, sud je zaključio da samim tim ne može ni obavljati navedenu djelatnost. Također je navedeno da je Služba za privredu na zahtjev zakonskog zastupnika tužene dostavila podatke prema kojim apelant nije podnosio zahtjev za otvaranje autootpada u Vinjanima, a da je iz zapisnika i rješenja od 17. maja 2001. godine vidljivo da je apelantu inspekcija zabranila obavljanje navedene djelatnosti. Sud je naveo da je članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da sud, ukoliko ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice odlučuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. S obzirom na to da apelant u postupku ničim nije dokazao da svoju djelatnost obavlja temeljem rješenja o ispunjavanju tehničko-tehnoloških uvjeta u pogledu opreme i poslovnog prostora, sud je primjenom citiranih odredbi odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev. Navedeno je da sud, budući da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, nije posebno ocijenio dokaze provedene na okolnost visine štete.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000324 15. jula 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova koji su u konačnici odbili apelantov tužbeni zahtjev budući da tokom postupka nije dokazao da je registriranu djelatnost obavljao zakonito, odnosno da je ispunio tehničko-tehnološke uvjete iz člana 5. Zakona o sekundarnim sirovinama. Navedeno je da apelant u reviziji potvrđuje da ne posjeduje rješenje da ispunjava propisane uvjete iz člana 5. Zakona o sekundarnim sirovinama zbog čega se ne može baviti prikupljanjem i proizvodnjom sekundarnih sirovina u smislu člana 9. tog zakona. Vrhovni sud je, dalje, naveo da okolnost da je apelant obavljao tu djelatnost a da mu inspekcijski organ tužene nije zabranio rad ne daje osnova apelantu za naknadu štete od tužene budući da u situaciji kad apelant ne ispunjava uvjete za obavljanje registrirane djelatnosti, to ne može ostvariti pravo na naknadu štete pričinjene zbog neizvršenja rješenja organa uprave o uklanjaju prepreka na putu koji je apelant koristio za obavljanje svoje djelatnosti. Istaknuto je da se apelant ne može pozivati na nezakonit rad i odgovornost tužene, te je zaključeno da okolnost da izvršenje nije provedeno sama po sebi nije osnova za odštetnu odgovornost tužene (za rad organa) zbog toga što apelant nije mogao obavljati djelatnost za koju je koristio put. Dalje, sud je istakao da nije osnovan ni apelantov drugi zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženoj da osposobi put za normalno odvijanje saobraćaja i omogući neometan pristup apelantovim nekretninama budući da se taj zahtjev svodi na uklanjanje materijala sa puta, a što se svodi na administrativno izvršenje koje se, shodno članu 273. stav 1. Zakona o upravnom postupku, provodi u upravnom postupku. Navedeno je da za taj dio tužbenog zahtjeva sud nije nadležan, te da su nižestepeni sudovi u tom dijelu trebali, u smislu člana 16. st. 1. i 2. ZPP, tužbu odbaciti. Također, budući da apelant ovu povredu nije istakao u reviziji, Vrhovni sud nije mogao po službenoj dužnosti, u smislu člana 241. ZPP, otkloniti predmetnu povredu postupka koja se odnosi na stvarnu nadležnost suda.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na rad. Apelant navodi da redovni sudovi nisu ocijenili činjenice na koje je apelant ukazivao u toku prvostepenog postupka i u žalbi već su svoju odluku utemeljili na nedostatku dozvole za rad, te navodi: «Činjenica je da korištenje apelantove imovine i obavljanje njegove djelatnosti tuženiku nije smetalo iako mu nije izdao odgovarajuću dozvolu, da nedostatak dozvole nije bio razlog da tužena onesposobi apelanta za korištenje lokalnog puta kako bi koristio svoju nekretninu i obavljao registriranu djelatnost». Apelant smatra da je ovakva odluka donesena suprotno njegovom pravu za korištenje pristupnog puta. Dalje, apelant navodi da je revizijski sud očigledno proizvoljno primijenio pravo jer je, prema njegovom mišljenju, a s obzirom na zaključak da se apelantov drugi zahtjev (za osposobljavanje lokalnog puta) odnosi na administrativno izvršenje, trebao ukinuti nižestepene presude zato što se nisu temeljile na takvom obrazloženju već na nedostatku dozvole za rad.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. S druge strane, vezano za navode apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje na to da je navedenim odredbama regulirana «mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad». U vezi sa apelantovim navodima o povredi ovog prava, Ustavni sud zapaža da je apelant pravna osoba i da se kao takav i ne može pozvati na povredu prava na rad koje po svojoj suštini i odredbama Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predstavlja lično pravo na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Ovakav zaključak proističe iz odredbe člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kojim je garantirano da će prava formulirana tim paktom biti ostvarivana bez ikakve diskriminacije zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, vjeri, političkom mišljenju, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovinskom stanju, rođenju ili kakvoj drugoj okolnosti. Navedeno proizlazi i iz odredbe člana 3. tog pakta kojim je propisano: «Države članice ovog pakta obavezuju se da obezbijede jednako pravo muškarcima i ženama da uživaju sva ekonomska, socijalna i kulturna prava koja su nabrojana u ovom paktu». Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja prava na rad garantiranog članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović