Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/08 (E.S.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3475/08, rješavajući apelaciju E.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.S. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KŽ-11/08 od 25. augusta 2008. godine i broj K-46/07 od 21. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KŽ-11/08 od 25. augusta 2008. godine i broj K-46/07 od 21. marta 2008. godine.

2. Presudom Suda BiH broj K-46/07 od 21. marta 2008. godine apelant je proglašen krivim da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio krivično djelo krijumčarenja iz člana 214. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), te je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini isto ili novo krivično djelo. Od apelanta su na osnovu člana 214. stav 4. KZBiH oduzete pokretne stvari navedene u izreci presude.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi Tužilaštva (saslušanje tri svjedoka, te uvid u račun, potvrde o oduzimaju predmeta, carinske deklaracije, zapisnike o komisijskoj procjeni vrijednosti i obračunu dažbina za robu i spisak korištenih stvari) i dokazi apelantove odbrane (vještačenje vještaka građevinske struke i prijevod fakture posredstvom ovlaštenog sudskog tumača za njemački jezik). Dalje je navedeno da uvjerenje suda da je apelant počinio predmetne krivičnopravne radnje opisane u izreci presude proizlazi, prije svega, iz iskaza svjedoka M.K. i R.D. a dijelom i iz iskaza samog apelanta. Sud je zatim naveo da je iz iskaza ova dva svjedoka našao nesporno utvrđenim da je apelant 15. jula 2005. godine na graničnom prijelazu Bosanski Brod, upravljajući teretnim motornim vozilom vlasništvo preduzeća «Baf tours» Sapna, pored robe koju je prijavio uposlenicima Uprave za direktno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Uprava), po JCI broj 10030 od 15. jula 2005. godine, u srednjem dijelu priključnog vozila, sakrivenu drugom robom, bez prijavljivanja uposlenicima Uprave, uvezao i robu bliže označenu u izreci optužnice (drvena vrata, DVD player, dizalice, stropnu viklu, klima-uređaj i suncobran). Navedeno je da je apelant u cijelosti negirao navode optužnice tvrdeći da je 140 vrata bilo navedeno u fakturi a da ostala sporna roba nije navedena u fakturi. Međutim, sud je obrazložio da ovakvu apelantovu odbranu nije mogao prihvatiti budući da je ona u cijelosti suprotna iskazima predmetnih svjedoka - uposlenika Uprave. Navedeno je da je, prema ocjeni suda, Tužilaštvo na osnovu iskaza svjedoka u sklopu ostalih dokaza učinilo dokazanim da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Istaknuto je da su predmetni svjedoci na identičan i za sud uvjerljiv način opisali predmetne događaje, te da su njihovi iskazi, prema ocjeni suda, u bitnim činjenicama međusobno saglasni a da sud nije našao niti jedan razlog koji bi ukazao na to da su svjedoci namjerno i neosnovano teretili apelanta. Dalje je navedeno da su iskazi svjedoka potvrđeni i materijalnim dokazima koje je izvelo Tužilaštvo (potvrdama o oduzimanju predmeta, računom, prijevodom računa i spiskom korištenih stvari), a iz kojih proizlazi da se radi o novoj a ne rabljenoj robi, te da vrijednost oduzete robe iznosi 20.907,90 KM. Sud je obrazložio da nije uzeo u obzir izjavu svjedoka F.A. ocijenivši da imenovani u svom iskazu nije dao nikakve bitne podatke o predmetnom događaju.

4. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je sud ocijenio i dokaze odbrane pojedinačno i u vezi sa dokazima Tužilaštva, te da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke jer je taj nalaz suprotan zapisnicima Uprave i on je, prema ocjeni suda, dat uopćeno, na osnovu vizuelne ocjene stanja i upotrebne vrijednosti oduzete robe (vrata i štokova), ocijenivši da je predmetno mišljenje paušalno i nejasno. Sud je u cijelosti prihvatio prijevod stalnog sudskog prevodioca Z.D. Navedeno je da su se u apelantovim radnjama, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta i na činjenicu da je apelant imao namjeru da predmetnu robu prenese preko granice u namjenski napravljenom skrovištu od lima, koji se nalazi između hladnjaka i prednje maske, nedvojbeno stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela krijumčarenja iz člana 214. stav 1. KZBiH. S obzirom na navedeno, sud je utvrdio da su kod apelanta postojale svijest, volja i namjera za preduzimanje predmetnih radnji, te je zaključio da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa umišljajem. Sud je ocijenio da je izrečena krivičnopravna sankcija razmjerna počinjenom djelu i stepenu apelantove krivične odgovornosti, te da će se tom sankcijom odgojno utjecati na samog apelanta i na ostale potencijalne počinioce krivičnih djela.

5. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj KŽ-11/08 od 25. augusta 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, na osnovu ispravne ocjene iskaza svjedoka optužbe M.K. i R.D., dovodeći ih u vezu sa apelantovim iskazom kao i u vezu sa ostalim izvedenim materijalnom dokazima, ispravno zaključio da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u izreci presude. Prvostepeni sud je, prema ocjeni žalbenog vijeća, u obrazloženju prvostepene odluke dao valjane i iscrpne razloge zbog čega je određene činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane, te je na zadovoljavajući način analizirao iskaze svjedoka. Zbog toga je sud ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode o neravnopravnom položaju njegove odbrane, pri čemu je, prema ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud ocijenio svaki dokaz odbrane, kako pojedinačno, tako i u odnosu na dokaze optužbe. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke dao razloge za zaključak da je sporna roba bila sakrivena budući da iz provedenih dokaza proizlazi da ta roba nije bila rabljena, kako je bilo navedeno za ostalu robu koja je bila predmet transporta, potom da nije bila navedena u ulaznoj fakturi, te da je bila sakrivena i smještena u namjenski napravljenom skrovištu od lima. Stoga je, prema ocjeni žalbenog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića krivičnog djela krijumčarenja iz člana 214. stav 1. KZBiH, zbog čega su ocijenjeni neosnovanim apelantovi žalbeni navodi da se njegove radnje ne mogu kvalificirati kao radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela. Također je navedeno da je prvostepeno vijeće, vezano za apelantove žalbene navode da predmetna faktura nije pravilno prevedena, pravilno prihvatilo prijevod stalnog sudskog prevodioca kao jedini validan prijevod ulazne fakture prema kojem su prijavljeni kao rabljeni okviri i štokovi za vrata u količini od 150 komada. Naime, iz navedenog proizlazi da nisu prijavljena krila vrata budući da je roba koja je oduzeta prilikom pretresa nova roba (a ne rabljena), koja nije prijavljena u ulaznoj fakturi. Konačno, žalbeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno izrekao krivičnopravnu sankciju.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u tome što Sud BiH poklanja vjeru dokazima Tužilaštva a ne ocjenjuje dokaze apelantove odbrane. Stoga, apelant smatra da su dokazi koje je sud ocijenio proizvoljni i kontradiktorni stvarnom stanju, da je proizvoljan zaključak da je apelant vozio robu koja je bila skrivena, zatim da je sud pogrešno ocijenio nalaz vještaka građevinske struke kao i iskaz sudskog tumača. Apelant se pozvao i na povredu čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant je, također, naveo povredu odredaba čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zapaža da su navedenim članovima regulirani pravo na žalbu u krivičnim stvarima (član 2), pravo na naknadu za pogrešnu presudu (član 3) i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu (član 4). S tim u vezi, a s obzirom na činjenice konkretnog predmeta kao i na okolnost da apelant nije objasnio u čemu se ogleda povreda ovih prava, te imajući u vidu zaključke vezane za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da su u postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđena ova apelantova prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava garantiranih čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/08 (E.S.) | Sudska praksa | Aktio