Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/08 (M. F.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3661/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3661/08, rješavajući apelaciju Mustafe Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Fazlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 557 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001436 od 26. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-

230/04 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

000 557 od 26. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001436 od 26. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-230/04 od 14. jula 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-230/04 od 14. jula 2006. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i pet pravnih sljedbenika iza umrlog M.F., kao tužilaca-protivtuženih, da se utvrdi da su: suvlasnici sa dijelom 1/8 na parceli označenoj u izreci presude, a u granicama kako je to prikazano na skici broj 1 koju je sačinio stalni sudski vještak geodetske struke, te da ugovor o kupoprodaji od 29. decembra 1977. godine, zaključen između J.Ć. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao prodavca sa N.J. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i P.J. (u daljnjem tekstu: trećetuženi) kao kupaca, a kojim je prvotuženi prodao svoju 1/4 dijela nekretnine označene u izreci presude, ne proizvodi dejstvo u odnosu na apelanta. Djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev drugotuženog i trećetuženog, te je utvrđeno da su oni vlasnici parcele označene u izreci presude, a u granicama kako je to prikazano na skici broj 1 stalnog sudskog vještaka geodetske struke, te da je valjan upis suvlasničkog dijela od po 1/8 na ime drugotuženog i trećetuženog na označenim nekretninama. Drugotuženom i trećetuženom je odbijen višak tužbenog zahtjeva kojim su tražili da apelant i ostali tužioci priznaju i trpe da se oni uknjiže kao suvlasnici sa 1/2 dijela u zemljišnim knjigama.

3. U obrazloženju presude je istaknuto da je predmet spora bila parcela označena kao k.č. broj 4023/1, po novom operatu 439/2 i 439/3, u granicama kako je to označeno u skici sudskog vještaka geodetske struke (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), a koju su drugotuženi i trećetuženi ugovorom o kupoprodaji zaključenim sa prvotuženim 29. decembra 1997. godine kupili, a zatim se i uknjižili u zemljišnim knjigama sa dijelom od po 1/8. Drugotuženi i trećetuženi su bili u posjedu navedene parcele od 1977. godine, te su na njoj izgradili poslovni objekt u periodu od 1980. do 1987. godine. U toku postupka su tvrdili da ih apelant i ostali tužioci, kao ni njihov prednik, nisu ometali u gradnji. U vezi s tim je istaknuto i da je sam prednik apelanta i ostalih tužilaca na ročištu održanom 20. januara 1987. godine potvrdio da mu je bilo poznato da drugotuženi i trećetuženi grade na spornom zemljištu, ali da ih nije upozoravao i uznemiravao zato što je u toku bila parnica radi priznavanja prava vlasništva. S obzirom na to da su drugotuženi i trećetuženi u bliskim rodbinskim odnosima sa prvotuženim, sud je zaključio da je malo vjerovatno da nisu znali da teče parnica u vezi sa spornim zemljištem kao i da su od ročišta koje je održano 3. aprila 1984. godine bili upoznati s tim da je parnica proširena i na njih, a na osnovu čega je zaključeno da drugotuženi i trećetuženi nisu bili savjesni posjednici spornog zemljišta. Dalje, istaknuto je da nije bio savjestan ni apelantov prednik, odnosno prednik ostalih tužilaca, jer nije preduzimao ništa da bi spriječio drugotuženog i trećetuženog u gradnji. Općinski sud je zaključio da Zakon o vlasničkopravnim odnosima nije regulisao konkretnu situaciju u kojoj su nesavjesni i graditelji objekta i vlasnik spornog zemljišta na kojem se objekt gradio, pa se pozvao na stanovište izraženo u sudskoj praksi. Prema navodima Općinskog suda u sudskoj praksi je iskazano stanovište: «[…] da se u ovakvim situacijama ne može dati prvenstveno pravo izbora nesavjesnom vlasniku zemljišta koji ne preduzima nikakve radnje da bi upozorio graditelja već čeka završetak gradnje. Na ovakav način vlasnik zemljišta svojim ponašanjem potpuno ublažava početnu nesavjesnost graditelja i sasvim ga približava savjesnom graditelju. U ovoj situaciji odnos između stranaka trebalo bi cijeniti kao da je graditelj savjestan, a vlasnik zemljišta nesavjestan (presuda Okružnog suda Slavonska Požega, GŽ-1059/84 od 16. novembra 1984. godine – komentar Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je priredio Mladen Žuvela, sudac Vrhovnog suda Hrvatske)». Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da su drugotuženi i trećetuženi stekli pravo vlasništva na zemljištu na kojem su sagradili objekte, tj. na spornoj parceli 4023/1, kao i na zemljištu koje je potrebno za redovnu upotrebu tih objekata, u skladu sa članom 24. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke, koji je prihvaćen zato što je dat savjesno i u skladu sa pravilima struke a kojem nisu prigovarale ni stranke u postupku, za potrebe objekata koje su sagradili drugotuženi i trećetuženi, a koji su u toku rata porušeni i što ne mijenja situaciju u pogledu već stečenog prava vlasništva, površina za redovnu upotrebu objekata je bila 6300 m . S obzirom na to da je ukupna površina sporne parcele iznosila 7410 m , te da se radi o maloj razlici u odnosu površine potrebne za redovnu upotrebu objekta i ukupne površine sporne parcele, zaključeno je da su drugotuženi i trećetuženi vlasnici cjelokupne sporne parcele u površini od 7410 m .

4. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-06-001436 od 26. decembra 2006. godine žalbu apelanta i ostalih tužilaca djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u prvom i drugom stavu tako da glasi: «Utvrđuje se da su apelant i ostali tužioci suvlasnici sa dijelom od po 1/8 na dijelu u površini od 1100 msporne parcele u granicama prikazanim na skici broj 1 sudskog vještaka geodetske struke, pa dosljedno tome da ni ugovor o kupoprodaji od 29. decembra 1977. godine, koji je prvotuženi zaključio sa drugotuženim i trećetuženim kao kupcima o prodaji svoja 1/4 dijela sporne nekretnine, ne proizvodi pravno dejstvo za površinu od 1110 mu odnosu na apelanta i ostale tužitelje, što su tuženi dužni priznati i trpjeti, po otcjepljenju navedenog dijela sporne parcele». Dalje, u izreci presude je konstatovano da su tuženi dužni, u roku od 30 dana od dana donošenja presude, apelantu i ostalim tuženim predati u posjed «[…] navedeni dio parcele u površini od 1110 mkoji se nalazi na južnoj strani parcele prema skici sudskog vještaka građevinske struke». Najzad, u izreci je utvrđeno da su drugotuženi i trećetuženi vlasnici dijela sporne parcele u površini od 6300 mu granicama prikazanim na skici broj 1 sudskog vještaka geodetske struke, te da su apelant i ostali tužioci dužni priznati i trpjeti da se upišu sa svojim suvlasničkim dijelovima od po 1/8 na spornoj parceli u površini od 6300 m .

5. U obrazloženju presude je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su drugotuženi i trećetuženi stekli pravo vlasništva građenjem na spornoj parceli. Dalje, u cjelini je podržano i prihvaćeno stanovište prvostepenog suda i pozivanje na sudsku praksu u pogledu savjesnosti graditelja, odnosno nesavjesnosti vlasnika zemljišta. Na osnovu navedenog je konstatovano da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su drugotuženi i trećetuženi na osnovu člana 24. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima stekli pravo vlasništva na spornom zemljištu na kojem su objekt i izgradili, kao i na zemljištu potrebnom za njegovu redovnu upotrebu. Neosnovanim je ocijenjen žalbeni navod apelanta i ostalih tuženih da se pravo vlasništva po osnovu građenja ne može priznati zbog činjenice da su objekti izgrađeni na spornom zemljištu porušeni. U vezi s tim je istaknuto da je pravo vlasništva po osnovu građenja stečeno prije nego što su objekti porušeni, te da činjenica da su objekti porušeni uslijed ratnih dejstava, odnosno na osnovu više sile, a ne voljom i radnjama tuženih, samo potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog suda o stjecanju prava vlasništva tuženih. Najzad, osnovanim je ocijenjen žalbeni navod apelanta i ostalih tuženih da prvostepeni sud nije imao uporište za zaključak da je razlika između potrebne površine za redovnu upotrebu objekata i ukupne površine sporne parcele neznatna. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka geodetske struke, a na koji stranke u postupku nisu imale primjedbe, utvrdio da je površina potrebna za korištenje objekta 6300 ma ukupna površina sporne parcele je 7410 m , pa se razlika od 1110 mne može smatrati neznatnom i zanemarivom jer čini 15% od ukupne površine parcele.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000 557 od 26. augusta 2008. godine reviziju apelanta i ostalih tužilaca izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan i ovaj sud, drugostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, te da je pravilan zaključak da su tuženi stekli pravo vlasništva na osnovu člana 24. ranijeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Neosnovanim su ocijenjeni navodi revizije o povredi odredaba parničnog postupka ukazivanjem na to da je izreka drugostepene presude nerazumljiva i neizvršiva jer skica vještaka građevinske struke ne sadrži dovoljno elemenata i osnovnih podataka koji su potrebni za uređenje međa između dvije novonastale parcele. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio činjenicom da je drugostepeni sud odlučio u granicama postavljenog zahtjeva u toku postupka, u skladu sa članom 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo uređenje međa. Također, Vrhovni sud je istakao da je, prema njegovom shvaćanju, presuda drugostepenog suda jasna i izvršiva. Neosnovanim su ocijenjeni ponovljeni prigovori iz žalbe o pogrešnoj primjeni materijalnog prava a koji su se odnosili na tvrdnju da tuženim nije moglo biti priznato pravo vlasništva na osnovu građenja, kada su izgrađeni objekti tokom rata porušeni, te je ukazano na to da drugostepena presuda u vezi s tim sadrži valjane i potpune razloge, koje u cjelini prihvata i ovaj sud.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da izreka osporene presude Kantonalnog suda nije razumljiva i da je neizvršiva. U vezi s tim, ističe da je Kantonalni sud «podijelio» spornu parcelu na osnovu skice vještaka građevinske struke, a koja ne sadrži osnovne podatke za provedbu cijepanja parcele, odnosno da ne sadrži nikakvu mjeru i odstojanje kako bi se «oznaka 7», koja će predstavljati među između novih parcela, mogla tačno locirati. Na osnovu navedenog, apelant zaključuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer su sudovi na njegovu štetu pogrešno primijenili materijalno pravo. Prema njegovom mišljenju, pravo vlasništva građenjem ne može se steći na zemljištu na kojem su nekad bili izgrađeni objekti, a što «proizilazi iz same suštine ovog nepravičnog instituta». Apelant smatra da, ako stjecanje prava vlasništva građenjem nije priznato za vrijeme postojanja građevina, ono ne može biti priznato nakon njihovog rušenja. Najzad, apelant navodi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena još 1964. godine, te da je nejasno zašto su sudovi mišljenja da su se on i ostali tužioci ponašali kao nesavjesni vlasnici, te svojom pasivnošću omogućili tuženim gradnju na spornom zemljištu i stjecanje prava vlasništva građenjem.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/08 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio