Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3717/10 (M. R. i A. R.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3717/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-3717/10, rješavajući apelaciju Mesuda Rekića i Amira Rekića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mesuda Rekića i Amira Rekića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 K 004480 10 Kž od 20. jula 2010. godine i rješenja Općinskog suda Cazin broj K-24/04 od 26. maja 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mesud Rekić i Amir Rekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, podnijeli su 27. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 004480 10 Kž od 20. jula 2010. godine i rješenja Općinskog suda Cazin (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-24/04 od 26. maja 2010. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj K-24/04 od 26. maja 2010. godine odbačena je privatna tužba koju su apelanti podnijeli protiv M.R., R.R. i A.R. zbog krivičnog djela iz člana 178. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 004480 10 Kž od 20. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju su apelanti ponijeli protiv rješenja Općinskog suda broj K-24/04 od 26. maja 2010. godine, i osporeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je rješenje Općinskog suda pravilno i zakonito, zbog čega žalbenim navodima apelanata nije bilo moguće udovoljiti.

4. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

6. Za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Europske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti na pitanje da li je postupak povodom privatne tužbe apelanata predstavljao postupak u kojem je „utvrđivana osnovanost krivične optužbe“, u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije.

7. Prema jezičkom značenju, član 6. Europske konvencije, na koji se apelanti pozivaju, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Europske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Europske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Europske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Europske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3717/10 (M. R. i A. R.) | Sudska praksa | Aktio