Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4816/10 (S. G., M. G., M. G., Z. G., E. G., Č. G. i P. G.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4816/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4816/10, rješavajući apelaciju Slavka Govedarice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Govedarice, Milenka Glavana, Milosave Galić, Zore Guja, Eduarda Grila, Čedomira Glavana i Perunike Glavanović podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-10-000210 od 31. avgusta 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-000998 od 21. maja 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-001320 od 23.

marta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Govedarica, Milenko Glavan, Milosava Galić, Zora Guja, Eduard Gril, Čedomir Glavan i Perunika Glavanović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Mehmed Spaho, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 9. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000210 od 31. avgusta 2010. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0- Gž-06-000998 od 21. maja 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-001320 od 23. marta 2006. godine.

2. Općinski sud se rješenjem broj 065-0-P-06-001320 od 23. marta 2006. godine oglasio stvarno nenadležnim za postupanje po tužbi apelanata koju su podnijeli protiv „Union banke“ d.d. Sarajevo i Bosne i Hercegovine, radi isplate „stare devizne štednje“ i naknade nematerijalne štete, te naveo da se spis po pravomoćnosti ovog rješenja ustupa Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za postupanje u ovoj pravnoj stvari. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH utvrđena nadležnost Suda BiH u imovinsko-pravnim sporovima proisteklim iz štete nastale pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija i službenih lica tih organa i institucija. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-000998 od 21. maja 2009. godine uvažena je žalba apelanata, prvostepeno rješenje Općinskog suda od 23. marta 2006. godine ukinuto u cjelosti i tužba apelanata odbačena. U obrazloženju je Kantonalni sud naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 227. stav 2. u vezi sa članom 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06: u daljnjem tekstu: ZPP), primijetio da je u toku drugosepenog postupka stupio na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06 i 72/07) kojim je propisana obavezna verifikacija računa stare devizne štednje kod nadležne Agencije iz člana 7. istog zakona, što po mišljenju Kantonalnog suda predstavlja razlog zbog kojeg otpada mogućnost rješavanja ove pravne stvari u sudskom postupku. U prilog ovakvom stavu, Kantonalni sud se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-1391/06 od 4. septembra 2008. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbi člana 227. stav 3. ZPP-a odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000210 od 31. avgusta 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanata izjavljena protiv drugostepenog rješenja Kantonalnog suda od 21. maja 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani revizioni navodi apelanata, te da je drugostepeni sud dao detaljne i valjane razloge u svojoj odluci, koje prihvata i ovaj sud, pa se na iste upućuju apelanti radi nepotrebnog ponavljanja. Imajujući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja primjenom odredbi 248. u vezi sa članom 254. st. 1. i 4. ZPP-a.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne budu diskriminisani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. S obzirom na to da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama između ostalog povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud, prvenstveno, odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelanata.

8. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenja donesena u postupku u kojem su se redovni sudovi oglasili nenadležnim za postupanje po njihovoj tužbi. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost tužbe apelanata. Dakle, iz navedenog proizilazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama apelanata» u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o pravu na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanata o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Nadalje, u vezi sa navodima apelanata o diskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32). Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na diskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju pitanje diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4816/10 (S. G., M. G., M. G., Z. G., E… | Sudska praksa | Aktio