Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5135/10 (N. D.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5135/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 5135/10, rješavajući apelaciju Nedeljka Dragojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Dragojevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118 0 P 000197 10 Rev od 9. septembra 2010. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-508/99 od 12. februara 2009. godine, djelimične presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-8755/99 od 9. novembra 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj p-
508/99 od 22. decembra 1999. godine zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Dragojević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke podnio je 18. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118 0 P 000197 10 Rev od 9. septembra 2010. godine, rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-508/99 od 12. februara 2009. godine, djelimične presude Osnovnog suda, broj P-8755/99 od 9. novembra 2000. godine i presude Osnovnog suda, broj P-508/99 od 22. decembra 1999. godine..
2. U ponovnom postupku presudom Osnovnog suda, broj P-508/99 od 22. decembra 1999. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između Envera Dajića i Habibe Dajić (u daljnjem tekstu: tužitelji) s jedne strane i apelanta i Zore Dragojević (u daljnjem tekstu: drugotužena) s druge strane dana 25. decembra 1992. godine u Banjaluci koji je ovjeren u navedenom sudu pod brojem I-OV-3318/92 dana 29. decembra 1992. godine. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotužene kojim su tražili da im tužitelji predaju u posjed nekretnine koje su predmet ugovora o zamjeni sa prijedlogom za izdavanje privremene mjere. Ujedno je odlučeno da apelant i drugotužena tužiteljima solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 8.520,00 KM.
3. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizilazi da je presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-862/2000 od 25. septembra 2000. godine žalba apelanta podnesena protiv prvostepene presude odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
4. Djelimičnom presudom Osnovnog suda, broj P-8755/99 od 9. novembra 2000. godine naloženo je Borislavu Mariću da iseli iz kuće tužitelja i da istu slobodnu od lica i stvari preda tužiteljima u posjed. O troškovima postupka ovom odlukom nije odlučeno.
5. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-508/99 od 12. februara 2009. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za ponavljanje postupka zaprimljen u ovaj sud 8. aprila 2008. godine kao i dopuna zahtjevu za ponavljanje postupka zaprimljena dana 16. juna 2008. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog navedeno, da je odredbom člana 423. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da se prijedlog za ponavljanje postupka ne može podnijeti po proteku roka od pet godina od dana kada je odluka postala pravosnažna. Budući da je prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari postala pravosnažna sa 25. septembrom 2000. godine, a da je zahtjev za ponavljanje postupka podnesen 8. aprila 2008. godine, a dopuna zahtjeva 16. juna 2008. godine, dakle, nakon isteka propisanog roka od pet godina, to je odlučeno kao u izreci rješenja.
6. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizilazi da je apelant protiv rješenja Osnovnog suda, broj P-508/99 od 12. februara 2009. godine podnio žalbu Okružnom sudu koji je donio rješenje, broj 011-0-Gž-09-000 360 od 28. avgusta 2009. godine kojim je žalba apelanta odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
7. Nezadovoljan ovakvim ishodom, apelant je protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda izjavio reviziju. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je donio rješenje, broj 118 0 P 000197 10 Rev od 9. septembra 2010. godine kojom je istu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Osnovnog suda, broj P-
508/99 od 22. decembra 1999. godine, budući da je od pravosnažnosti presude do podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka protekao period duži od pet godina. Dalje u obrazloženju je istaknuto da apelant u konkretnom slučaju ne traži ponavljanje postupka iz razloga propisanih članom 421. tačka 2. i 3. ranije važećeg ZPP, za koje se na primjenjuje objektivni rok od pet godina iz člana 423. stav 3. istog zakona. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je istakao da zbog propuštanja apelanta da prijedlog za ponavljanje postupka podnese u okviru propisanog roka od pet godina od pravosnažnosti presude Osnovnog suda njegov zahtjev nije blagovremen, kako su to pravilno ocijenili nižestepeni sudovi.
8. Apelant se žali da je osprenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na proizvoljnu primjenu propisa kao i na dužinu trajanja postupka kao segment prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Ustavni sud primjećuje da se apelant, uglavnom, žali na odluke koje su donesene u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka, koji je okončan pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj P-508/99 od 22. decembra 1999. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak, u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka, tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Analogno iznesenom stavu u postupku povodom prijedloga za obnovu pravosnažno okončanog parničnog postupka se ne određuju građanska prava i obaveze apelanta. U ovom postupku odlučivalo se samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne.
11. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su donesene pobijane odluke, koji se vodio po prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka okončanog presudom Osnovnog suda, broj P-508/99 od 22. decembra 1999. godine, odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli uslovi propisani odredbama ZPP za obnovu pravosnažno okončanog postupka. Budući da je apelantov zahtjev za obnovu postupka odbačen kao neblagovremen proizilazi da se u tom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se shodno tome apelant ne može pozivati na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, pošto je takva apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud dalje zapaža da apelant osporava i djelimičnu presudu Osnovnog suda, broj P-
8755/99 od 9. novembra 2000. godine u kojoj nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa se i ovi navodi apelanta u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na citiranu presudu smatraju, također, ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović