Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5189/10 (M. D. iz Fojnice)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5189/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 5189/10, rješavajući apelaciju Miroslava Džepića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Džepića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000439 od 24. avgusta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-002613 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-
P-07-002337 od 7. marta 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Džepić iz Fojnice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Muhamed Husika advokat Kaknja, podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000439 od 24. avgusta 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-002613 od 14. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-07-002337 od 7. marta 2008. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 065-0-P-07-002337 od 7. marta 2008. godine obavezao Federaciju Bosne i Hercegovine-Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenih plaća za mjesec januar i februar 2001. godine isplati iznos od po 549,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 3. aprila 2007. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 237,60 KM. U preostalom dijelu koji se odnosi na regrese za 2000. i 2001. godinu, kao i otpremninu u ukupnom iznosu od 2.492,60 KM apelant je odbijen.
3. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-08-002613 od 14. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom uvažena je žalba tužene, pa je prvostepena presuda preinačena na način da je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu plaće za mjesece januar i februar 2001. godine u iznosu od po 549,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 2007. godine pa do isplate i troškova postupka u iznosu od 237,60 KM.
4. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-10-000439 od 24. avgusta 2010. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud se u svom rješenju pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06), prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je vrijednost revizijom pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 3.590,60 KM, što ukazuje da ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij od 10.000,00 KM propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Na kraju, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni zakonske pretostavke iz člana 237. stav 3. Zakona o praničnom postupku.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.
8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-002613 od 14. oktobra 2009. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000439 od 24. avgusta 2010. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S toga proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Kantonalnog suda, budući da je Vrhovni sud 24. avgusta 2010. godine donio rješenje broj 070-0-Rev-10-000439 kojim je odbačen apelantov zahtjev za reviziju, pa se podrazumjeva da je osporenu presudu Kantonalnog suda apelant morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 19. novembra 2010. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović