Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5241/10 (N. F.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5241/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 5241/10, rješavajući apelaciju Nedeljka Furtule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedeljka Furtule podnesena protiv podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 000136 09 Uvp od 1. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 00136 08 U od 24. februara 2009. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P 267/08 od 1. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedeljko Furtula (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat sa Pala, podnio je 19. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 000136 09 Uvp od 1. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 00136 08 U od 24. februara 2009. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P 267/08 od 1. jula 2008. godine.

2. Ministarstvo je 5. decembra 2006. godine donijelo rješenje broj 18.05/2-P1091/06 kojim je uvažena žalba A.H. zbog ćutanja administracije, u predmetu vraćanja u posjed stana, te je naloženo prvostepenom organu da nastavi postupak izvršenja rješenja broj 05-050-35-442/357 od 29. marta 2000. godine.

3. Ministarstvo je 1. jula 2008. godine donijeko zaključak broj 18.05/2-P 267/08 kojim je odbačen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka okončanog rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-

P1091/06 od 5. decembra 2006. godine.

4. U obrazloženju zaključka Ministarstvo je navelo da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka u skladu sa članom 234. stav 1. tačka 1, 9. i 10. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02; u daljnjem tekstu:ZOUP). Nadalje, Ministarstvo je navelo da: „ukoliko se ponavljanje postupka traži iz razloga navedenih u tački 1. onda je to u slučaju ako se sazna za nove činjenice ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice odnosno dokazi bili izvedeni ili upotrijebljeni u ranijem postupku.“ Takođe, Ministarstvo je istaklo da je u skladu sa odredbom člana 235. stav 2. ZOUP je bitno da su novi dokazi i nove činjenice takvog značaja da su mogli, da su iznijeti ili upotrijebljeni u ranijem postupku, dovesti do drugačijeg rješavanja te upravne stvari. Ministarstvo je naglasilo da apelant u svom prijedlogu za ponavljanje postupka nije učinio vjerovatnim postojanje razloga zbog kojih se traži ponavljanje postupka, a što je u skladu sa članom 234. ZOUP morao učiniti. Takođe, Ministarstvo je navelo da je apelant svoj prijedlog istakao i iz razloga preciziranih članom 234. stav 1. tačka 9. kojim je predviđeno: „ako licu koje je trebalo da učestvuje u postupku u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku“ i tačka 10. „ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebao da ga zastupa“. Ministarstvo je naglasilo da je odredbama člana 237. stav 1. tačka 5. ZOUP propisano da je u ovim slučajevim rok za ponavljanje postupka mjesec dana od dana kada je rješenje dostavljeno stranci. Apelant ponavljanje postupka tražio po konačnom rješenju Ministarstva broj: 18.05/2-

P1091/06 od 5. decembra 2006. godine koje je primio 13. decembra 2006. godine, a prijedlog za ponavljanje postupka podnio je Ministarstvu 20. juna 2008. godine. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je po osnovu iz člana 234. stav 1. tačka 9. i 10. apelantov prijedlog za ponavljanje postupka neblagovremen. Na osnovu navedenog i u skladu sa odredbom člana 241. stav

2. ZOUP Ministarstvo je donijelo zaključak kao u dispozitivu.

5. Okružni sud je 24. februara 2009. godine donio presudu broj 14 0 U 00136 08 U kojom je, u upravnom sporu, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv zaključka Ministarstva broj 18.05/2-

P 267/08 od 1. jula 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je pobijanim zaključkom pravilno zaključeno da je apelantova žalba neosnovana, jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje razloga za ponavljanje postupka, kao i da je prijedlog neblagovremen jer je podnijet po proteku roka od mjesec dana kada je apelantu dostavljeno rješenje Ministarstva broj 18.05/2-P1091/06 od 5. decembra 2006. godine. Obzirom na navedeno Okružni sud je naveo da se nisu stekli uslovi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05; u daljnjem tekstu:ZOS), pa je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 31 ZUS.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 000136 09 Uvp od 1. septembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 14 0 U 00136 08 od 1. septembra 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je pobijanom presudom Okružnog suda nije ostvaren nijedan razlog propisan odredbom člana 35. stav 2. ZUS, te je iz tog razloga na osnovu člana 40. stav 1. ZUS, apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 14 0 U 000136 09 Uvp od 1. septembra 2010. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda 24. februara 2009. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužbu protiv zaključka Ministarstva broj 18.05/2-P 267/08 od 1. jula 2008. godine. Predmetnim zaključkom Ministarstva je odbačen apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P1091/06 od 5. decembra 2006. godine, iz razloga što nisu ispunjene procesne pretpostavke iz odredbe člana 241. ZUS-a.

10. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da zahtjevi za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i dok njihov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).

11. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, prije svega, procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima se ne rješavaju djelotvorno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije u predmetu X protiv Austrije (vidi Odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1987. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija je usvojila stav da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ne utvrđuje ni građanska prava i obaveze apelanta. Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u kojem je meritorno odlučeno o apelantovim građanskim pravima i obavezama, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5241/10 (N. F.) | Sudska praksa | Aktio