Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5259/10 (V.S.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5259/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 5259/10, rješavajući apelaciju V.S, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.S. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034181 10 Gz od 30.
septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034181 07 P od 4. maja 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnijela je 24. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 034181 10 Gz od 30. septembra 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 034181 07 P od 4. maja 2010. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 P 034181 07 P od 4. maja 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 034181 10 Gz od 30. septembra 2010. godine odbačena je apelanticina tužba kojom je tražila da se TP „MATEKS“ AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da joj isplati dug po osnovu neipslaćenog stimulativnog dijela otpremnine zbog otkaza ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga u iznosu od 2.250,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 28. decembra 2006. godine, pa do konačne isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Rješenjem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u odluku tužene o otkazu ugovora o radu broj 04/1207/06 od 21. avgusta 2006. godine utvrdio da je apelantici prestao radni odnos 21. avgusta 2006. godine. Osnovni sud je istakao da je apelanticina tužba neblagovremena obzirom da je apelantica tužbu podnijela ovom sudu 3. septembra 2007. godine, a prestanak radnog odnosa je nastupio sa 21. avgusta 2006. godine. Naime, Osnovni sud je naglasio da je apleantica u toku postupka dala iskaz da joj je odluka otkaza ugovora o radu uručena 21. avgusta 2006. godine i da je prilikom uručenja potpisala. Apelantica je 27. decembra 2006. godine na odluku tužene o prestanku radnog odnosa izjavila prigovor u vidu zahtjeva za isplatu stimulativnog dijela otpremnine, iako pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da apelantica nije podnijela tužbu u zakonskom roku u skladu sa odredbom člana 105. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u kojem je navedeno da „radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede“. Prema mišljenju Osnovnog suda apelantica je saznala za povredu svoga prava 21. avgusta 2006. godine kada joj je uručena odluka o prestanku radnog odnosa, a što je evidentna činjenica utvrđena uvidom u apelanticin iskaz dat na ročištu za glavnu raspravu.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Osnovni sud nije raspravljao o osnovanosti apelanticine tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović