Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5323/10 (B.M.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5323/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 5323/10, rješavajući apelaciju B.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000619 10 Rev od 14. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-09-000 239 od 18. februara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1072/04 od 30. oktobra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Đurađ Šušić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000619 10 Rev od 14. septembra 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 239 od 18. februara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1072/04 od 30. oktobra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1072/04 od 30. oktobra 2008. godine, odbačena je tužba apelanta – protivtuženog kojom je tražio da se utvrdi njegovo pravo suvlasništva sa ½ dijela na stambeno-poslovnom objektu u Banja Luci, pobliže opisanom u izreci presude, kao i njegovo pravo sukorištenja sa 4/5 dijela na parceli na kojoj je taj objekat sagrađen. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog – protivtužitelja Ilije Vranjkovića (u daljnjem tekstu: tuženi) i utvrđeno njegovo pravo suvlasništva na istim nekretninama sa ½ dijela, slijedom čega je Zemljišno-knjižnom odjeljenju suda i nadležnom katastru naloženo da izvrše upis tuženog kao vlasnika tih nekretnina. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 KM.
3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 239 od 18. februara 2010. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je protivtužba odbačena te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U pogledu odluke o tužbenom zahtjevu žalba je odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 P 000619 10 Rev od 14. septembra 2010. godine revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 239 od 18. februara 2010. godine je odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) u kojima stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. U konkretnom slučaju, shodno odredbama člana 321. tačka 2. ZPP, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jer ga apelant nije brojčano označio, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je apelant u tužbi naznačio. To znači da je apelant, označavanjem vrijednosti predmeta spora na iznos od 4.900,00 KM pristao na posljedice koje proizilaze iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP, odnosno, da stranke ne mogu pobijati revizijom drugostepenu odluku s obzirom da označena vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000 239 od 18. februara 2010. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 P 000619 10 Rev od 14. septembra 2010. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda.
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena osporena presuda Okružnog suda, budući da je rješenje Vrhovnog suda o reviziji doneseno 14. septembra 2010. godine, pa se podrazumijeva da je osporenu presudu Okružnog suda morao primiti prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 29. novembra 2010. godine proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović