Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-739/08 (Ekološko udruženje «Srednja Bosna» Travnik)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-739/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 739/08, rješavajući apelaciju Ekološkog udruženja «Srednja Bosna» Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekološkog udruženja “Srednja Bosna” Travnik podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000 182 07 U od 24. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekološko udruženje «Srednja Bosna» Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnijelo je 6. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000 182 07 U od 24. januara 2008. godine.
2. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna – Vlade Srednjobosanskog kantona/Kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja Odluke broj 01-02-5/07 od 29. januara 2007. godine. Navedenom odlukom, kako je apelant naveo u tužbi, preduzeću „Bojanić“ d.o.o. Jajce dodijeljena je koncesija za izgradnju male hidroelektrane i proizvodnju električne energije u općini Jajce. Apelant je u tužbi dalje naveo da je nezakonita navedena odluka koju je donio tuženi, jer je odluku donio nenadležan organ i jer je nepravilno primijenjeno materijalno pravo.
3. Odlučujući o upravnom sporu, Kantonalni sud je donio Presudu broj 06 0 U 000 182 07 U od 24. januara 2008. godine kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz sadržaja tužbe, odgovora na tužbu i cjelokupnog spisa proizlazi da je donošenju osporenog akta prethodio postupak dodjele koncesije za korištenje vodnih snaga potoka Šedinac za izgradnju male hidroelektrane «Šedinac» i proizvodnju električne energije u općini Jajce. Navedeni postupak, kako je dalje navedeno, proveden je u skladu sa vežećim zakonskim i podzakonskim propisima, te je donijeta odluka o dodjeli koncesije za izgradnju predmetne hidroelektrane na osnovu odredbi Zakona o koncesijama FBiH («Službene novine FBiH» broj 40/02) i Zakona o koncesijama SBK («Službene novine SBK» broj 12/00). Prema ocjeni Kantonalnog suda, osporeni upravni akt donesen je na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, i to člana 6. stav 2. Zakona o koncesijama FBiH i člana 12.A Zakona o koncesijama SBK. U pogledu apelantovog prigovora da je odluku donio nenadležan organ, Kantonalni sud je istakao da je neosnovan zbog toga što je odredbom člana 12.A stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o koncesijama SBK («Službene novine SBK» broj 13/03) određeno da Vlada Kantona odlukom dodjeljuje koncesiju najpovoljnijem ponuđaču i zadužuje nadležno ministarstvo da zaključi ugovor o koncesiji. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, osporeni akt tuženog donesen na zakonit način u zakonitom postupku od nadležnog organa, pa su svi drugi apelantovi prigovori usmjereni u tom pravcu neosnovani i kao takvi se nisu mogli prihvatiti. 4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije naveo jasne razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije primijenio Zakon o vodama, već je prioritet dat Zakonu o koncesiji. Apelant tvrdi da u osporenoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Smatra da je osporena odluka proizvoljna i da ju je donio pristrasni sud.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama i kršenje principa nepristrasnosti suda.
8. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču kršenja principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant, osim isticanja da su «sudije u donošenju odluke bile pristrasne», nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučivao o apelantovoj tužbi bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima faciae) neosnovani.
9. U pogledu ostalih apelantovih navoda kojima se, prema mišljenju Ustavnog suda, isključivo osporava tačnost utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnosti primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović