Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-811/10 (M. R.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-811/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-811/10, rješavajući apelaciju Marinka Romića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1., 4. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Romića podnesena protiv odgovora Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-03-25-53/09 od 8. decembra 2009. godine, obavijesti Općinskog suda u Mostaru broj IPS-
1698/09 od 25. avgusta 2009. godine i odgovora na žalbu Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 02-02/5-
6-270/09 od 19. maja 2009. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Romića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-
Pžp-09-000 170 od 27. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj PR-5-7468/07 od 16. aprila 2009. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Romića podnesena protiv Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPI-09-04-25-53/09 od 18. novembra 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Romić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, dostavio je 8. februara 2010. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je registrovan pod brojem SU-10/10. Nakon što je apelant 2. marta 2010. godine dostavio dopunu podneska, Ustavni sud je tu dopunu registrovao kao apelaciju pod brojem AP-811/10. Apelant je u apelaciji kao osporene odluke naveo Rješenje Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekestu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-53/09 od 18. novembra 2009. godine, Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pžp-09-000 170 od 27. maja 2009. godine i Rješenje Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-5-7468/07 od 16. aprila 2009. godine. Takođe, apelant je u apelaciji osporio odgovor Ministarstva broj 09-03-25-53/09 od 8. decembra 2009. godine na njegov zahtjev za dostavu traženih podataka, zatim Obavijest Općinskog suda broj IPS-1698/09 od 25. avgusta 2009. godine, kojim je apelant obaviješten o unosu novčane kazne i troškova postupka u Registar novčanih kazni, kao i odgovor broj 02-02/5-6-270/09 od 19. maja 2009. godine, koji je Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP) dalo na žalbu koju je apelant izjavio protiv rješenja Općinskog suda broj PR-5-7468/07 od 16. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Ministarstva broj UPI-09-04-25-53/09 od 18. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana pobliže opisanog u dispozitivu tog rješenja, a čiji je raniji nosilac stanarskog prava bila apelantova majka M.R. U rješenju je u pouci o pravnom lijeku navedeno da protiv tog rješenja nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoline Sarajevo u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja. Apelant nije dostavio Ustavnom sudu relevantne dokaze da je izjavio žalbu protiv navedenog rješenja.
3. Općinski sud je Rješenjem broj PR-5-7468/07 od 16. aprila 2009. godine, potvrđenim Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-09-000 170 od 27. maja 2009. godine, oglasio apelanta kao okrivljenog odgovornim zbog propuštanja, a zbog počinjenog prekršaja iz člana 51. stav 1. tačka
1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, kažnjivog po članu 235. stav 1. tačka 5. istog zakona. Predmetnim rješenjem je određeno da prekršajni nalog broj JSBO 100.141.527.4 od 6. oktobra 2007. godine, izdat od strane PU Mostar SP za SP, postaje konačan i izvršan. Takođe, predmetnim rješenjem je odlučeno da apelant dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50 KM.
4. Apelant se žali na povredu prava na zabranu mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg tretmena iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1., 4. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 1., 4. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; a. U odnosu na odgovor Ministarstva broj 09-03-25-53/09 od 8. decembra 2009. godine, obavijest Općinskog suda broj IPS-1698/09 od 25. avgusta 2009. godine i odgovor na žalbu MUP-a broj 02-02/5-6-270/09 od 19. maja 2009. godine
6. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.». U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nije nadležan da odlučuje o dijelu apelacije koja je izjavljena protiv odgovora Ministarstva broj 09-03-25-53/09 od 8. decembra 2009. godine, obavijesti Općinskog suda broj IPS-1698/09 od 25. avgusta 2009. godine i odgovora na žalbu MUP-a broj 02-
02/5-6-270/09 od 19. maja 2009. godine, jer navedeni akti nemaju svojstvo presude, bar ne u onoj mjeri da ih je donio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», odnosno nemaju svojstvo odluke u smislu člana 16.stav 1. Pravila Ustavnog suda.b. U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-09-000 170 od 27. maja 2009. godine i Rješenje Općinskog suda broj PR-5-7468/07 od 16. aprila 2009. godine
7. S obzirom na to da je apelantu 4. juna 2009. godine uručeno Rješenje Kantonalnog suda broj 007-0-Pžp-09-000 170 od 27. maja 2009. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 8. februara 2010. godine, proizlazi da je u tom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.c. U odnosu na Rješenje Ministarstva broj UPI-09-04-25-53/09 od 18. novembra 2009. godine
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa poukom o pravnom lijeku koju je sadržavalo osporeno Rješenje Ministarstva broj UPI-09-04-25-53/09 od 18. novembra 2009. godine, u ostavljenom roku protiv tog rješenja izjavi žalbu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoline Sarajevo. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ni u tom dijelu ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1., 4. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović