Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-933/08 (A. S., R. S., S. N., Š. M., N. B., A. I., M. S., A. M.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-933/08

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 933/08, rješavajući apelaciju Alme Spahić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Anise Islambegović, Melihe Selimović, Aide Mačak, Jasmine Alić, Sabahete Hrnjić, Enise Alić, Šemse Islambegović, Đulse Kadrić, Senade Husaković, Mire Čolakovića, Amire Hasanica, Munibe Hafizović, Lidije Horić, Emire Jusufović, Sadike Mujezinović, Mine Pojskić, Nazife Avdagić, Jele Telalović, Slave Jerković, Edbere Behlić, Borice Mekić, Džemile Nikontivić, Senije Bašić, Bagrema Alića, Nermine Osmanović-Kurbegović, Jasne Marić, Slavice Kos, Sulejmana Mandže, Zedina Selimovića, Saida Čurića, Almira Delića, Esme Đulan, Esada Deronje, Mehrije Oruč, Nijaza Duranovića, Salihe Telalović, Dževahire Tabak, Sabire Kratina, Fetanete Krdžalić, Šehide Salkičević, Munire Imamović, Izete Imamović, Munevere Ahmić, Hasnije Begić, Seada Kože, Josipe Antunović, Fadile Ademović, Antonije Migić, Safije Gogo, Sabine Makarević, Hibe Grahić, Termire Husike, Seada Sivre, Hanadija Salkice, Binase Jeličić, Jasminke Damjanović, Zlatke Markan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alma Spahić, Rasma Softić, Salih Nezirić, Šaban Mehanović, Nafiz Babić, Anisa Islambegović, Meliha Selimović, Aida Mačak, Jasmina Alić, Sabaheta Hrnjić, Enisa Alić, Šemsa Islambegović, Đulsa Kadrić, Senada Husaković, Miro Čolaković, Amira Hasanica, Muniba Hafizović, Lidija Horić, Emira Jusufović, Sadika Mujezinović, Mina Pojskić, Nazifa Avdagić, Jela Telalović, Slava Jerković, Edbera Behlić, Borica Mekić, Džemila Nikontivić, Senija Bašić, Bagrem Alić, Nermina Osmanović-Kurbegović, Jasna Marić, Slavica Kos, Sulejman Mandžo, Zedin Selimović, Saida Čurić, Almir Delić, Esma Đulan, Esad Deronja, Mehrija Oruč, Nijaz Duranović, Salih Telalović, Dževahira Tabak, Sabira Kratina, Fetaneta Krdžalić, Šehida Salkičević, Munira Imamović, Izet Imamović, Munevera Ahmić, Hasnija Begić, Sead Kožo, Josipa Antunović, Fadila Ademović, Antonija Migić, Safija Gogo, Sabina Makarević, Hiba Grahić, Termira Husika, Sead Sivro, Salkica Hanadi, Binasa Jeličić, Jasminka Damjanović, Zlatka Markan (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 25. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Travniku i Zeničko-dobojskog kantona, koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: tuženi), 11. aprila 2008. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. aprila, 24. aprila i 8. maja 2008. godine. Tuženi je 30. aprila 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog dostavljeni su apelantima 22. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da apelantima isplati na ime dijela neisplaćenih plaća, naknada za topli obrok i naknada za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iznose pobliže naznačene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 59.346,00 KM. Odbačen je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na Kantonalni sud u Zenici (drugotuženi), Kantonalno tužilaštvo u Zenici (trećetuženi) i Kantonalni sud za prekršaje u Zenici (četvrtotuženi).

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su apelanti zaposlenici Kantonalnog suda u Zenici, Kantonalnog tužilaštva u Zenici i Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici. Dalje je navedeno da je u nalazu i mišljenju stalni sudski vještak za računovodstvo i finansije pojasnio da je primijenio Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za obračun plaće i ostalih primanja po tom osnovu za sedmi mjesec 2000. godine. Za period od 1. maja 2000. godine do 30. juna 2000. godine primijenjen je Opći kolektivni ugovor koji je predviđao da minimalna plaća iznosi 55% od prosječne plaće u FBiH. Za period od 1. januara do 30. aprila 2000. godine, kada nema posebne regulative kada su u pitanju odrednice za prekovremeni rad, noćni rad, stopi o minulom radu i sl., vještak je primjenjivao Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98), te je navedeni zakon u dobroj mjeri koristio u svom nalazu i za preostali tretirani period.

8. U mišljenju stalnog sudskog vještaka je, između ostalog, navedeno da koeficijenti između tužitelja i tuženog nisu sporni, te se njih držao vještak u svom izračunu osnovne plaće svih učesnika u tužbenom zahtjevu. Vještak je naveo da osnovica od 82,00 KM ne zadovoljava normu predviđenu u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora. Poštujući član 24. stav 2. Kolektivnog ugovora, zaključak Vlade Zeničko-dobojskog kantona, najnižu plaću treba da ima radno mjesto spremačice i ona je, po mišljenju vještaka, polaznica za izračun osnovne plaće za sve ostale službenike sudske vlasti, odnosno za sve one koji stoje iza predmetnog tužbenog zahtjeva.

9. Vještak je istakao da bi se, ako se u nedostatku realne osnovice za obračun osnovne plaće uposlenika sudske vlasti ne primijeni stav vještaka, pojavila dva ključna problema, i to: 1) zakonska norma predviđena u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH ne bi bila ispoštovana, 2) ako bi se primijenila metoda niveliranja do zakonskog minimuma samo onih plaća koje su niže od njega tada bi važeći (ili logički) koeficijenti bili zanemareni.

10. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da isplati apelantima na ime dijela neisplaćenih plaća, naknade za topli obrok i naknade za korištenje godišnjeg odmora-regresa iznose bliže naznačene u stavu 1. izreke drugostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.626,28 KM (stav 2. izreke drugostepene presude). Preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće apelanata je odbijen, dok su zahtjevi za isplatu razlike plaće apelanata Alme Spahić, Rasme Softić, Saliha Nezirića, Šabana Mehanovića, Nafiza Babića, Hasnije Begić, Seada Kože, Fadile Ademović i Binase Jeličić odbijeni u cijelosti (stav 3. izreke drugostepene presude).

11. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili apelanti i tuženi. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine reviziju tuženog odbacio, a reviziju apelanata usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u 2. i 3. stavu izreke, i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U 1. stavu izreke drugostepena presuda je ostala neizmijenjena.

12. U obrazloženju rješenja se navodi da je, iako nižestepeni sudovi svoje odluke zasnivaju na neposrednoj primjeni Kolektivnog ugovora, po mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud je pogrešno primijenio član 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), smatrajući da apelanti imaju pravo na najnižu plaću koja u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.

13. Prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud zanemaruje da je najniža plaća samo osnovica za obračun plaće, odnosno nije imao u vidu odredbe iz stava 1. člana 24. Kolektivnog ugovora koji propisuje da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda odnosno grupacije u kojoj je razvrstan sa osnovicom za plaću pa tako zanemaruje i stav 2. člana 4. te stav 1. člana 5. Općeg kolektivnog ugovora, koji također propisuje da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja, odnosno da je najniža plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika. Vrhovni sud je našao da apelanti imaju pravo na osnovnu plaću koja se na osnovu člana 25. Granskog kolektivnog ugovora uvećava za 0,5 % za svaku godinu penzijskog staža, s tim da ukupno povećanje plaće po ovom osnovu ne može biti veće od 20%.

14. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-Gž-06-000 686 od 16. marta 2007. godine žalbu djelimično uvažio i Presudu Općinskog suda broj Rs-90/04 od 26. novembra 2004. godine preinačio i obavezao tuženog da apelantima isplati, osim iznosa dosuđenih Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, i iznose bliže naznačene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 61.378,00 KM dok su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja Zehrudina Smajića, Fatime Podojak, Zehre Kadić, Bahrije Mešković i Fatime Pekmez, jer su njihova potraživanja isplaćena po Presudi Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine.

15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je u svemu postupio u smislu primjedbi iz rješenja Vrhovnog suda i pozvao vještaka finansijske struke da se izjasni i dostavi svoj pismeni nalaz i mišljenje u odnosu na dio naknade koja pripada tužiteljima, koja nije isplaćena po ranijoj presudi, da odbije iznose gdje je nastupila zastara potraživanja, te da nakon toga odbije iznose koji su već dosuđeni i koje su tužitelji već i naplatili.

16. Kantonalni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke na način kako je to učinio i prvostepeni sud, a što je prihvatio i Vrhovni sud. Stoga je, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, apelantima na ime naknade razlike plaće, toplog obroka i regresa dosudio i preostale iznose tako da su sa ranije dosuđenim iznosima apelanti u cijelosti namireni. Istaknuto je da su apelanti uspjeli s tužbenim zahtjevom primjenjujući odredbe Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, onako kako je to ukazano rješenjem Vrhovnog suda. S obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da su neki tužitelji već preplaćeni po ranijoj presudi, Kantonalni sud je odbio tužbene zahtjeve tih tužitelja.

17. Protiv drugostepene presude u dosuđujem dijelu reviziju je izjavio tuženi. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako da se odbijaju zahtjevi apelanata da im tuženi isplati (i) iznose pobliže navedene u stavu 1. izreke drugostepene presude, a tuženi je obavezan da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.392,54 KM umjesto iznosa od 61.378,00 KM.

18. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je drugostepenom presudom apelantima dosuđen iznos na ime dijela neisplaćenih plaća za period od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, uz iznose utvrđene Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine, a prema nalazu vještaka finansijske struke.

19. Istaknuto je da iz nalaza vještaka, prvobitno urađenog u prvostepenom postupku, proizlazi da je vještak kao osnovicu za obračun osnovne plaće uzeo najnižu plaću za radno mjesto spremačice koju je množio s koeficijentom platnog razreda za koje u nalazu navodi da nisu sporni.

20. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 24. stav 1. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da se osnovna plaća službenika utvrđuje množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan, s osnovicom za plaću. U stavu 2. istog člana propisano je da će se osnovica za obračun plaća utvrđivati pregovorima svaka tri mjeseca na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici tog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.

21. Na osnovu navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, slijedi da Kolektivnim ugovorom nisu određeni parametri za obračun osnovne plaće (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Dakle, nije određena ni visina osnovice za obračun plaća niti koeficijenti prema složenosti poslova, iako je članom 6. Općeg kolektivnog ugovora propisano da se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje Kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti u skladu s njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Stoga je Vrhovni sud našao da je Kolektivnim ugovorom propisana samo visina najniže plaće.

22. Vrhovni sud je utvrdio da je nesporno da u periodu od 1. jula 2000. godine do 31. decembra 2001. godine, na koji se odnose potraživanja apelanata za isplatu razlike plaća, tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor nego je plaće apelanata obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema zaključku Vlade tuženog od 7. decembra 1996. godine, na koji upućuje i tuženi u reviziji pojašnjavajući da su prema tom aktu apelanti razvrstani u grupacije poslova s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova, a da osnovicu za obračun plaća utvrđuje Ministarstvo finansija uz saglasnost predsjednika kantona.

23. Imajući u vidu okolnosti predmetnog slučaja, činjenicu da potpisnici Kolektivnog ugovora nisu utvrđivali osnovicu za obračun plaća, te da Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi u reviziji osnovano tvrdi da je visinu dosuđene naknade razlike plaće za utuženi period vještak utvrdio proizvoljno, odnosno da nije ni mogao utvrditi pravilno na način kako je to propisano članom 24. Kolektivnog ugovora.

24. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kako je članom 24. stav 2. Kolektivnog ugovora propisana najniža plaća, apelantima pripada razlika između tog iznosa i iznosa koji su primili (koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće), te da tu razliku predstavljaju iznosi koji su im dosuđeni Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ističu da je Kantonalni sud postupao u skladu s iznesenim materijalno-pravnim stavovima u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev- 962/05 od 24. augusta 2006. godine, gdje se kao materijalno-pravni razlog za ukidanje Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine navodi povreda odredaba člana 24. Kolektivnog ugovora. Po mišljenju apelanata, apsolutno je pravno neprihvatljivo da isto vijeće Vrhovnog suda sudi suprotno od svojih naloga i pravnih stavova izloženih u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine. Posebno ukazuju da je u drugom predmetu u postupku među istim strankama, po istom činjenično-pravnom osnovu, s tim da se tražila isplata razlike plaća, toplog obroka i regresa za period od 1. januara 2002. godine pa do 30. juna 2005. godine, Vrhovni sud zauzeo sasvim različit stav od onog u osporenoj presudu, odnosno zauzeo je isti stav kao u Rješenju Vrhovnog suda broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine. Po mišljenju apelanata, osporena presuda Vrhovnog suda je morala dati jasno obrazloženje za primjenu materijalno-pravnih stavova. Ističu da odredbe člana 3. Kolektivnog ugovora jasno propisuju dosljednu primjenu odredaba Općeg kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 19/00), o svim onim pitanjima koja nisu uređena Granskim kolektivnim ugovorom. Smatraju da bi se, ukoliko bi ostala na snazi osporena presuda Vrhovnog suda, došlo u apsurdnu situaciju da svi apelanti bez obzira na koeficijent složenosti poslova imaju istu plaću, što je tipična „komunistička uravnilovka“ nekonzistentna ustavnom i pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. Smatraju da različiti koeficijenti, odnosno složenosti poslova i zadataka apelanata, moraju biti adekvatno vrednovani jer to propisuju odredbe člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima kada određuju pravo na pravičnu plaću i jednaku naknadu za rad jednake vrijednosti bez ikakvog razlikovanja, te jednaku mogućnost za svakoga da bude unaprijeđen u svom poslu na odgovarajući stepen uzimajući isključivo navršene godine rada i sposobnosti. Apelanti su istakli da su u cijelosti naplatili svoja potraživanja od tuženog na osnovu Presude Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine.

b) Odgovor na apelaciju

26. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.

27. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata.

28. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

29. U svom odgovoru na apelaciju tuženi navodi da je do različitih sudskih odluka u istovrsnim predmetima došlo zbog toga što su u određenim slučajevima tužitelji pokušavali da sudove dovedu u zabludu da im nije isplaćena obračunata i zarađena plaća, što po mišljenju tuženog nije tačno jer su svi zaposlenici korisnika budžeta Zeničko-dobojskog kantona primili plaće obračunate množenjem jedinstvene osnovice za obračun plaće utvrđene odlukom Vlade Zeničko-dobojskog kantona i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova, koji su utvrđeni također odlukama Vlade Zeničko-dobojskog kantona. Istaknuto je da apelanti zanemaruju da je sud u konkretnom slučaju mogao primijeniti samo postojeće propise o plaćama, a nije mogao preuzeti ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na bazi nje utvrđivati apelantima razliku plaće, jer su na osnovu Kolektivnog ugovora pravo propisivanja visine osnovne plaće imali Sindikat i poslodavac-Vlada Zeničko-dobojskog kantona (što se vidi iz relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora i Općeg kolektivnog ugovora). Tuženi navodi da je, u situaciji kada su izostali pregovori predviđeni Kolektivnim ugovorom, Vlada kao poslodavac jednostrano svojim aktima odredila visinu osnovne plaće što je njeno pravo kao poslodavca, a što nije suprotno ni tada važećem Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH jer, ako je zakonodavac već dao Vladi FBiH to pravo, zašto Vlada kantona nije mogla postupiti identično kao Vlada FBiH. Po mišljenju tuženog, navedeno pravo se u konkretnom slučaju ne može oduzeti Vladi pomoću pravne konstrukcije i očigledne improvizacije prava koju je nametnula tužilačka strana uz pomoć vještaka, a koju je prihvatio i drugostepeni sud donoseći presudu koja je preinačena presudom Vrhovnog suda. Istaknuto je da odredba člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora ne daje takvo ovlaštenje sudu. Ta odredba obavezuje potpisnike Kolektivnog ugovora da svaka tri mjeseca pregovorima utvrđuju novu osnovicu za obračun plaća. Radi se o autonomnom pravu i obavezi potpisnika Kolektivnog ugovora, i ta obaveza i pravo su neprenosivi. Stoga sud ne može preuzimati ulogu potpisnika Kolektivnog ugovora i umjesto njih utvrđivati novu osnovicu za obračun plaća i na njenoj bazi utvrđivati apelantima razliku plaće. Na osnovu navedenog smatraju da osporenom presudom nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

30. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorom grana i djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.

Odnos između najniže i najviše vrednovanih poslova utvrđuje se granskim kolektivnim ugovorom.

Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.

31. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Osnovna plaća službenika utvrđuje se množenjem koeficijenta platnog razreda, odnosno grupacije poslova u kojoj je razvrstan s osnovicom za plaću.

Osnovica za obračun plaća utvrđivat će se pregovorima svaka tri mjeseca, na način i po postupku koji će utvrditi potpisnici ovog ugovora, s tim da najniža plaća u organima uprave, ne može biti manja od 70 % prosječne neto plaće isplaćene po zaposleniku u Federaciji u protekla tri mjeseca.

U slučaju povećanja troškova života ili inflacije veće od 5 %, osnovica za utvrđivanje plaća može se utvrđivati i mjesečno.

Pored predlagača za utvrđivanje osnovice određene zakonom, kao ravnopravan partner sudjelovat će i Sindikat.

VI. Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-001374 od 10. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelanti se žale da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 7. stav 1. tač. a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. U konkretnom slučaju predmet spora je zahtjev apelanata za isplatu naknada iz radnog odnosa. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.

39. Razmatrajući navode apelanata da je Vrhovni sud povrijedio prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

40. Ustavni sud nalazi da je osporenom presudom Vrhovni sud utvrdio da apelantima u smislu odredbe člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora, kojim je propisana najniža plaća, pripada razlika između iznosa najniže plaće i iznosa koji su primili, a koji su ispod garantiranog minimuma najniže plaće. Utvrđeno je da je ta razlika apelantima dosuđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-15/05 od 18. maja 2005. godine. Pri tome je Vrhovni sud istakao da vještak nije mogao utvrditi visinu naknade za utuženi period u smislu člana 24. Kolektivnog ugovora, jer Kolektivnim ugovorom nisu utvrđeni koeficijenti platnog razreda zaposlenika (ostavljeno je da se pregovorima ugovornih strana utvrđuje osnovica za plaću). Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ,kako to apelanti navode. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome nezadovoljstvo apelanata ishodom predmetnog postupka ne može se smatrati povredom prava na pravično suđenje u bilo kojem njegovom segmentu.

41. U odnosu na navode apelanata da bi ostavljanjem na snazi osporene presude došlo do „uravnilovke“, Ustavni sud navodi da je Vrhovni sud utvrdio da tuženi prilikom obračuna plaća nije primijenio Kolektivni ugovor, ali je plaće obračunavao primjenjujući svoje podzakonske akte prema kojima su apelanti razvrstani u grupe poslova s utvrđenim koeficijentima složenosti poslova, te da je osnovicu za obračun plaća utvrdilo Ministarstvo finansija uz saglasnost predsjednika kantona. Iz navedenog, upravo suprotno navodima apelanata, proizlazi da su apelantima isplaćivani različiti iznosi prema koeficijentima složenosti poslova koje obavljaju.

42. U odnosu na pozivanje apelanata na drugačije presuđenje Vrhovnog suda u drugim predmetima, na način kako je Vrhovni sud zauzeo stav u svom Rješenju broj Rev-962/05 od 24. augusta 2006. godine, Ustavni sud podsjeća da ovaj sud rješava predmetnu apelaciju u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda, te da u tom pogledu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ponavlja da činjenica da apelanti nisu zadovoljni ishodom postupka ne znači da je došlo do povrede prava na pravično suđenje. Vrhovni sud je osporenu presudu donio na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerenja, ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja i dajući pri tome svoje tumačenje odredbe člana 24. Kolektivnog ugovora.

43. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetima koji su se odnosili na pitanje ostvarivanja prava na isplatu naknada po osnovu radnog odnosa, kako bi se uočila razlika između pravnih i činjeničnih okolnosti relevantnih za donošenje odluke u drugim predmetima i odluke u konkretnom predmetu.

44. U predmetu AP 2587/05 Ustavni sud je našao povredu apelantovog prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo. Kantonalni sud je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, bez obzira što je osnov za ovu vrstu naknade, odnosno samo pravo na naknadu regresa, propisan u Zakonu o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 70/07). Dakle, u navedenom slučaju nisu bili donijeti propisi koji bi regulirali visinu i isplatu regresa za sudije i tužitelje, a Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine je propisao da sudije i tužitelji imaju pravo na isplatu regresa. U odnosu na spomenuti slučaj, u konkretnom slučaju relevantni propisi za isplatu potraživanja apelanata postoje, te činjenica da javna vlast nije ispunila obavezu iz člana 24. stav 2. Kolektivnog ugovora ne sprečava apelante da na drugačiji način dokažu da im je isplaćena plaća manja od 70% prosječne neto plaće po zaposleniku u Federaciji. Dalje, neutvrđivanje osnovice za plaću u Kolektivnom ugovoru, po mišljenju Ustavnog suda, ne daje pravo vještaku da sam utvrđuje osnovicu i koeficijente i da tako određuje visinu plaće koja bi apelantima trebala biti isplaćena.

45. Dalje će Ustani sud ukratko analizirati i praksu iz predmeta br. AP 2686/08 i AP 3128/06 (objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim predmetima apelanti su bili Zapadno-hercegovački kanton i Hercegovačko-neretvanski kanton, dok su tužitelji bili zaposlenici u sudovima, pravobranilaštvu i tužilaštvu. U predmetu AP 2686/08 Kantonalni sud je utvrdio da se pravna praznina u pogledu propisa na osnovu kojih bi tužitelji ostvarili pravo na regres i topli obrok, za koju je odgovoran apelant, treba popuniti primjenom Zakona o namještenicima i Kolektivnog ugovora. Dakle, u predmetnom slučaju se radilo o pravnoj praznini u postojanju propisa za isplatu regresa i toplog obroka. U predmetu broj AP 3128/06 Ustavni sud je našao da nema proizvoljnosti kada su redovni sudovi utvrdili da tužiteljici pripada naknada po osnovu radnog odnosa u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kojim je za poslove koje je obavljala tužiteljica utvrđen koeficijent. Dalje, nema proizvoljnosti ni u primjeni Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojim je propisana visina regresa. Također nema proizvoljnosti u primjeni Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave kojom je propisan način obračuna naknada po osnovu radnog odnosa na nivou FBiH koji se analogijom primjenjuje i na utvrđivanje visine navedenih naknada na kantonalnom i općinskom nivou. Dakle, u navedenom predmetu zakonskim propisima su bili određeni parametri za određivanje visine naknada po osnovu radnog odnosa, što nije konkretan slučaj. Zatim, Ustavni sud se poziva i na svoju praksu u predmetu AP 209/08 (objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojem je apelant bio Tuzlanski kanton. U tom predmetu Ustavni sud nije našao proizvoljnost kada su redovni sudovi nesporno utvrdili da tužitelju, kao zaposleniku u Općinskom sudu za prekršaje, kome je služba prestala bez njegove krivice nakon isteka statusa na raspolaganju i otkaznog roka, pripada pravo na otpremninu u skladu s odredbom člana 39. Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, kojom je određena visina otpremnine. Dakle, i u ovom slučaju je odredbom Kolektivnog slučaja određena visina otpremnine.

46. Stoga Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ne može slijediti praksa iz Odluke AP 2587/05, već da treba slijediti praksu iz predmeta broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud našao da nema proizvoljnosti u obrazloženju presude Kantonalnog suda kada apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave s istom stručnom spremom i složenosti poslova.

47. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Apelanti se također žale da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako su navodi apelanata, u odnosu na povredu prava na uživanje povoljnih uvjeta rada, u suštini isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada iz člana 7. stav 1. tačka a) i c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

49. Također, Ustavni sud neće razmatrati ni navode apelanata u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

50. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima.

51. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da je Vrhovni sud, rješavajući reviziju tuženog, donio osporenu odluku sa kojom apelanti nisu zadovoljni ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Pri tome Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili pravo na odgovor na reviziju tuženog.

52. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 24. Kolektivnog ugovora. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava apelanata na djelotvoran pravi lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova, te da njihovo nezadovoljstvo ishodom predmetnog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović