Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4447/10 (M. I.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4447/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4447/10, rješavajući zahtjev Mire Ivančević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Ivančević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Ivančević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banja Luke, podnijela je, 15. oktobra 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 148 od 12. augusta 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: okružni sud) broj 011-0-K-09-000 013-p od 29. marta 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-K-09-000 013-p od 29. marta 2010. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelantica i M.Š. su kao pripadnici zločinačkog udruženja formiranog radi vršenja krivičnih djela prevara i falsifikovanja isprave, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, oglašeni krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383. a) stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS i krivičnim djelom prevare iz člana 239. stav 3. u vezi sa stavom 1. istog Zakona. Za navedena krivična djela apelantici je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantici je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. augusta 2009. godine do 29. marta 2010. godine.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je formirano zločinačko udruženje sa određenim ulogama radi obavljanja kriminalnih radnji. Takođe je utvrđeno da su članovi udruženja između sebe intenzivno kontaktirali sa tačno određenih telefonskih brojeva, što je potvrđeno uvidom u listinge Mtel i Eronet. Apelantica je znala, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, da je osnovano nepostojeće preduzeće na osobu F.R., da postoje B.Z. i M.Š kao osobe koje su u tom poslu, da je njena uloga bila da nosi falsifikovane naloge javnih preduzeća DEP-OT-a i ELEKTROPRIVREDE RS-a i da se lažno predstavlja kao njihov radnik. Tvrdnju da je naloge nosila za trudnu ženu tokom postupka apelantica nije dokazala. Prilikom predaje falsifikovanih naloga, kako je dalje navedeno u obrazloženju, apelantica je na neki način željela izmijeniti izgled zbog čega je tad nosila naočale, a taj posao je pristala uraditi za iznose od 500 EUR i 2.200,00 KM. Po ocjeni suda, neosnovani su navodi apelantice da ne postoji zločinačko udruženje, da nema njene pripadnosti tom udruženju, jer se u konkretnom slučaju radi o dva tipa djelatnosti ili aktivnosti koje su inkriminisane a to je organizovanje grupe, odnosno udruživanje više lica i pripadništvo takvoj grupi. Apelantici je stavljeno na teret pripadništvo grupi u kojem je izvršilac odgovoran jer je svjesno i voljno pristupio organizaciji čiji su kriminalni ciljevi poznati, pa je za postojanje djela dovoljno i faktičko članstvo u organizaciji, koje je tužilaštvo dokazalo subjektivnim i objektivnim dokazima. Činjenica da se organizatorima ne sudi u ovom krivičnom predmetu nije od uticaja na odgovornost apelantice. Odbrana je, kako je dalje navedeno, psihijatrijskom analizom pokušala dovesti u pitanje krivičnu odgovornost apelantice. Nalazi i mišljenja tima vještaka-neuropsihijatara nisu utvrdili postojanje duševne bolesti kod apelantice. Apelantica je, kako je dalje navedeno, za vrijeme izvšenja krivičnog djela bila uračunjiva, pa ju je sud i oglasio krivično odgovornom.
4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Kž-10-000 148 od 12. augusta 2010. godine kojom je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo dokaze, izvršio njihovu analizu ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da je u pobijanoj presudi naveo valjane razloge zašto je određenim dokazima poklonio vjeru. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantice koji se tiče bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, jer se prvostepena presuda ne zasniva na iznuđenom priznanju ili izjavama ili pak dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava ili povredama ZKP-a. Ni jedan dokaz koji je proveden nema ovakav karakter. Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje pobijane prvostepene presude sadrži razloge kako u pogledu odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, tako i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da u predmetnom postupku redovni sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. Naime, apelantica tvrdi da postupak u cjelini nije bio pravičan, da se presude temelje na iskazima svjedoka koji nisu bili dužni da svjedoče, da je nalaz o njenom psihijatrijskom vještačenju pribavljen na nezakonit način, da je tužilac preuzeo ulogu predsjednika sudskog vijeća, da je izreka presude uopštena i da je zbog toga primjena propisa bila očogledno proizvoljna. Pored navedenog, apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na odbranu jer je za vrijeme glavnog pretresa veoma često «padala u nesvijest» zbog čega je udaljavana iz sudnice. Apelantica smatra da presude ne sadrže opis krivičnog djela, pa je s obzirom na sadržaj apelacije predložila da se odgodi izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica nije posebno obrazlagala.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Po mišljenju Ustavnog suda, apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. Većina apelanticinih navoda razmatrana je pred Okružnim i Vrhovnim sudom.
9. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj («Službeni glasnik RS» broj 12/10) reguliše i postupak odlaganja izvršenja kazne zatvora (član 69.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ničim nije dokazala da je iscrpila mogućnost koju je imala na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog Zakona, niti je obrazožila zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali njen zahtjev za donošenje privremene mjere.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović