Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2188/09 (T.P.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2188/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP-2188/09, rješavajući apelaciju T.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija T.P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008218 08 Rev od 12. marta 2009. godine I Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001 168 od 2. oktobra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. T.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, koga zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šajin, advokati iz Čitluka, podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008218 08 Rev od 12. marta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001 168 od 2. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. maja 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.8218/03 od 12. oktobra 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se ponište rješenja tuženog TP „Brotnjopromet“ iz Čitluka (u daljnjem tekstu: tuženi), Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu FBiH pobliže opisana u dispozitivu te presude, te da se utvrdi da ima status radnika na čekanju kod tuženog počev od 26. februara 1994. godine do 3. februara 2004. godine, kao i da se naloži tuženom da mu za navedeni period isplati naknadu plate u iznosu od 280,00 KM mjesečno, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa za vrijeme čekanja, dok je odbačen apelantov tužbeni zahtjev u djelu kojim je tražio da se utvrdi da ima status uposlenika na čekanju kod tuženog počev od 3. februara do 6. maja 2000. godine. Predmetnom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 1.025,32 KM, te da mu isplati iznos od 671,08 KM na ime naknade plata za period od 3. februara do 6. maja 2000. godine, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu uplati pripadajuće doprinose i poreze na platu i u vezi sa platom za period od 3. februara do 6. maja 2000. godine, dok je tužbeni zahtjev iznad dosuđenog odbijen. Takođe, predmetnom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 115,93 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv Presude Općinskog suda broj P.8218/03 od 12. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-06-001 352 od 14. decembra 2006. godine kojom je djelimično preinačio pobijanu presudu na način pobliže opisan u dispozitivu te presude, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu.

4. Apelant je podnio prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001 352 od 14. decembra 2006. godine, navodeći da je blagovremeno podnio žalbu protiv prvostepene presude, o kojoj nije raspravljano. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gvl-07-000 007 od 9. avgusta 2007. godine, dopustio ponavljanje postupka u predmetnoj pravnoj stvari i ukinuo je presudu tog suda broj 007-0-Gž-06-001 352 od 14. decembra 2006. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz spisa vidljivo da je apelant prvostepenu presudu primio 17. oktobra 2006. godine, a tuženi 12. oktobra 2006. godine. Nadalje, navedeno je da je tuženi žalbu protiv te presude predao 24. oktobra 2006. godine i da je ta žalba provedena kroz CMS program, a da je apelant žalbu predao Općinskom sudu putem pošte i to 27. oktobra 2006. godine, odnosno u zakonom predviđenom roku. Takođe, konstatovano je da apelantova žalba nije navedena u popisu predmeta spisa, već da je u potvrdi prijema dokumenta konstatovano da je apelantova žalba primljena 24. oktobra 2006. godine, “što ne odgovara konstataciji predaje pismena pošti (27.11.2006.god.).“ Utvrdivši da je apelantova žalba dostavljena tom sudu 29. novembra 2006. godine na rješavanje, a da se o žalbi tuženika rješavalo na sjednici održanoj 14. decembra 2006. godine, Kantonalni sud je zaključio da je osnovano u prijedlogu za ponavljanje postupka navedeno da je takvim postupanjem apelantu onemogućeno da se raspravlja o njegovoj žalbi i da su se stekli uslovi da se postupak ponovi, zbog čega je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

6. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-Gž-07-001 168 od 2. oktobra 2007. godine kojom je apelantovu žalbu odbacio kao neblagovremenu, a žalbu tuženog djelimično uvažio i djelimično preinačio pobijanu presudu tako što je tuženog obavezao da apelantu na ime otpremnine isplati iznos od 325,32 umjesto iznosa od 1.025,32 KM, te na ime naknade plate za čekanje u periodu od 3. februara do 6. maja 2000. godine iznos od 70,00 KM umjesto iznosa od 671,08 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na ročištu za glavnu raspravu od 12. oktobra 2006. godine, na kojem je bila prisutna apelantova punomoćnica, obavjestio prisutne stranke da će se presuda donijeti 12. oktobra 2006. godine i da su dužni preuzeti tu presudu u zgradi suda. U vezi sa tim, naveo je da je članom 185. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke, odnosno njihovi punomoćnici, dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te da im sud neće dostavljati presudu u skladu sa odredbama tog zakona o dostavljanju, a da je stavom 3 istog člana propisano da ako su stranke bile uredno obavještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude. Nadalje, Kantonalni sud je konstatovao da je Općinski sud u pouci o pravnom lijeku prvostepene presude naveo da se žalba može izjaviti u roku od 15 dana od dana prijema presude putem tog suda. Zatim, naveo je da se iz dostavnice u spisu vidi da je apelantova punomoćnica preuzela presudu u sudu, ali ne 12. oktobra 2006. godine, kako je to određeno na ročištu za glavnu raspravu, već 17. oktobra 2006. godine. Kako prvostepena presuda nije dostavljena prema odredbama o dostavljanju iz člana 186. ZPP-a, već preuzimanjem u sudu, Kantonalni sud je zaključio da je rok za žalbu počeo teći prvog narednog dana nakon donošenja presude, odnosno 13. oktobra 2006. godine i da je istekao je 27. oktobra 2006. godine. Takođe, naveo je da je iz poštanskog pečata na koverti u kojoj je dostavljena apelatova žalba vidljivo da je žalba predata na poštu 30. oktobra 2006. godine, odnosno nakon isteka roka, zbog čega je žalbu odbacio kao neblagovremenu primjenom člana 225. u vezi sa članom 213. stav 2. ZPP-a.

8. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001 168 od 2. oktobra 2007. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 58 0 P 008218 08 Rev od 12. marta 2009. godine. Vrhovni sud je zaključio da drugostepeni sud pri donošenju pobijane presude nije povrijedio odredbe ZPP-a. Naime, istakao da je u konkretnom slučaju presuda donesena 12. oktobra 2006. godine, od kada je, shodno članu 185. stav 3. ZPP-a počeo da teče rok za žalbu, a da činjenica da je apelantova punomoćnica podigla presudu 17. oktobra 2006. godine i da je u presudi navedeno da rok za žalbu teče od dana prijema, ne znači da je od tog dana apelantu i počeo da teče rok za donošenje žalbe. Nadalje, istakao je da je shodno ZPP-u rok za žalbu u konkretnom slučaju počeo da teče prvog dana nakon donošenje presude, odnosno 13. oktobra 2006. godine i da se žalba mogla podnijeti do 27. oktobra 2006. godine. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao je da je žalba podnesena 30. oktobra 2006. godine, te da je shodno tome, podnesena neblagovremeno, zbog čega je zaključio da je pobijana odluka pravilna i zakonita.

9. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, kao i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 008218 08 Rev od 12. marta 2009. godine, kojom je odbijena njegova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-001 168 od 2. oktobra 2007. godine, a kojom je odbačena kao neblagovremena žalba koju je izjavio protiv Presude Općinskog suda Općinskog suda broj P.8218/03 od 12. oktobra 2006. godine

13. Na osnovu navedenog proizilazi da odluka koju apelant osporava pred Ustavnim sudom nije konačna odluka kojom se odlučivalo o osnovanosti apelantove žalbe već je njegova žalba odbačena kao neblagovremena. Da bi se raspravljalo o osnovanosti apelantove žalbe, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu protiv Presude Općinskog suda broj P.8218/03 od 12. oktobra 2006. godine, odnosno iscrpiti raspoloživi pravni lijek, što je apelant propustio da učini. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant podnošenjem neblagovremene žalbe, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno podnio žalbu, na temelju koje Kantonalni sud i Vrhovni sud sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2188/09 (T.P.) | Sudska praksa | Aktio