Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/10 (Ž. R.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-490/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 490/10, rješavajući apelaciju Žarka Radulovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Radulovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000565 od 5. novembra 2009.

godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Žarko Radulović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić advokati iz Bihaća, podnio je 5. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000565 od 5. novembra 2009. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda broj Už-324/03 od 4. oktobra 2007. godine, odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-9/03 od 12. maja 2003. godine, kojom je odbijena tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/1-31-1510/UP-2/00 od 10. decembra 2002. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je osporenim rješenjem odbijena žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Općinskog načelnika Općine Bihać, Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-5706/1 od 2. novembra 2000. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Bihaću, Ozmice II, B-6, D-4, stan broj 5. U obrazloženju presude je navedeno da je pobijanom presudom Kantonalni sud ocjenio da su upravni organi izveli pravilan zaključak da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon isteka zakonom predviđenog roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01) dakle nakon 4. oktobra 1999. godine, a što ni sam apelant neosporava.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000565 od 5. novembra 2009. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj Už-324/03 od 4. oktobra 2007. godine je odbačen. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema odredbi člana 41. stav 1. i

2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUS), stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje odluke kantonalnog suda, pa u skladu sa navedenim, apelantu ne pripada pravo da protiv odluke Vrhovnog suda podnosi zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

4. Apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju presudom Kantonalnog suda broj U-9/03 od 12. maja 2003. godine, odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv rješenja Ministarstva broj 11/1-31-1510/UP-2/00 od 10. decembra 2002. godine uz obrazloženje da je tokom postupka utvrdio da je osporenim rješenjem odbijena žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Služba broj 04-23-5706/1 od 2. novembra 2000. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud upućuje na odredbe člana 5. navedenog Zakona kojim je propisano u kojem se roku može pokrenuti postupak za vraćanje u posjed stana. Budući da je apelant propustio zahtjev podnijeti u Zakonom propisanom roku, u postupcima po njegovim zahtjevima se nije odlučivalo o meritumima njegovih zahtjeva, nego su oni odbijeni iz formalnih razloga.

8. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelant se morao blagovremeno obratiti organu nadležnom za rješavanje njegovog zahtjeva. Propust apelanta da tako postupi je imao za posljedicu da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-490/10 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio