Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5554/10 (G. G.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5554/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sud predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, ija, u sastavu: u predmetu broj AP-5554/10, rješavajući apelaciju Gare Gaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gare Gaši podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-10-000404 od 4. oktobra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002573 od 10.
novembra 2009. godine, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Gara Gaši (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Breze, koju zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijela je 10. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-10-000404 od 4. oktobra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08- 002573 od 10. novembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0- P-08-000264 od 8. avgusta 2008. godine Federalni zavod za penzijsko/mirovinsko osiguranje- Kantonalna administrativna služba Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantici na ime neisplaćenih penzija za novembar i decembar 1996. godine isplati iznos od 154,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 29. novembra 1999. godine, pa do isplate, zatim da joj isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 4.258,00 KM i to za period od 29. novembra 1999. godine pa do 25. februara 2004. godine, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.358,31 KM.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002573 od 10. novembra 2009.
godine žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda Općinskog suda od 8. avgusta 2008. godine ukinuta i tužba apelantice odbačena kao nedopuštena.
4. Apelantica je podnijela apelaciju protiv naprijed navedenog rješenja Kantonalnog suda, koja je odbačena kao nedopuštena Odlukom Ustavnog suda broj AP 240/10 od 28. aprila 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U obrazloženju Odluke Ustavni sud je konstatovao da osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o pravu aplenatice iz penzijskog i invalidskog osiguranja, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena stvarno nadležnom organu. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je zaključio da je apelantica je morala podnijeti zahtjev stvareno nadležnom organu, odnosno opravdati nemogućnost podnošenja istog. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu jer apelantica, podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu, nije djelotvorno iscrpila pravne lijekove, s obzirom da predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
5. Apelantica je izjavila reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 070-0-Rev-10-000404 od 4. oktobra 2010. godine, zaključivši da u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi cenzus od 10.000,00 KM u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH, te da nema osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe stava 3 istog člana, jer ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
8. Ustavni sud zapaža da je apelantica, prije podnošenja ove apelacije, odnosno 18. januara 2010. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002573 od 10. novembra 2009. godine. Ta apelacija je odbačena kao nedopuštena Odlukom Ustavnog suda broj AP-240/10 od 28. aprila 2010. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, s obzirom da je zaključeno da apelantica podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu, nije djelotvorno iscrpila pravne lijekove, s obzirom da predmetna tužba nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. Ustavni sud primjećuje da se predmetna apelacija odnosi na isto pitanje na koje se odnosila ranija apelacija, jer se u postupku povodom revizije protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-002573 od 10. novembra 2009. godine u kojem je doneseno osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-000404 od 4. oktobra 2010. godine, nije odlučivalo o meritumu spora već o dopustivosti tog pravnog lijeka, dok je ranijom odlukom Ustavnog suda je već utvrđeno da apelantica nije iscrpila djelotvorne pravne lijekove. Shodno tome, Ustavni sud primjećuje da se apelacija odnosi na ista pitanja na koja se odnosila i ranija apelacija o kojoj je Ustavni sud 28. aprila 2010. godine donio konačnu i obavezujuću odluku broj AP-240/10, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović