Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5623/10 (J.L. iz Žepča)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5623/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 5623/10, rješavajući apelaciju J.L, naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.L. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-10-001040 od 18. novembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000302 od 20. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-4544/05 od 2. novembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. J.L. iz Žepča (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča podnio je 14. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-10-001040 od 18. novembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Gž-08-000302 od 20. jula 2009. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR-

4544/05 od 2. novembra 2007. godine.

2. Općinski sud je 2. novembra 2007. godine donio presudu broj PR-4544/05 kojom je obavezao Federaciju Bosne i Hercegovine-Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati naknade plaće za januar i februar 2001. godine u iznosu od po 691,00 KM, regres za 2000. godinu u iznosu od 408,44 KM i 2001. godinu u iznosu od 365,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 9. decembra 2005. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.294,80 KM.

3. Kantonalni sud je 20. jula 2009. godine donio presudu broj 009-0-Gž-08-000302 kojom je uvažio žalbu tužene, pa je prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plaće za januar i februar 2001. godine u iznosu od po 691,00 KM, regres za 2000. godinu u iznosu od 408,44 KM i 2001. godinu u iznosu od 365,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 9. decembra 2005. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Vrhovni sud je rješenjem broj 070-0-Rev-10-001040 od 18. novembra 2010. godine odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude. Rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka revizije.

5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03, 73/05 i 19/06), prema kojoj revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je vrijednost revizijom pobijanog dijela drugostepene presude iznos od 2.155,44 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uslova dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Na kraju, Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni zakonske pretostavke iz člana 237. stav 3. Zakona o praničnom postupku. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je odluka o troškovima revizijskog postupka donesena na osnovu člana 397. stav 1. ZPP, u vezi sa odredbama člana 383. i 387. ZPP, jer je apelant u cijelosti izgubio parnicu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.

9. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000302 od 20. jula 2009. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-10-001040 od 18. novembra 2010. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S toga proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.

10. S obzirom na to da je, prema dokazima u spisu apelantu 22. januara 2010. godine uručena presuda Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-000302 od 20. jula 2009. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 14. decembra 2010. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5623/10 (J.L. iz Žepča) | Sudska praksa | Aktio