Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-699/10 (I. T.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-699/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP-699/10, rješavajući apelaciju Izeta Tipure, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Tipure podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 07 0 U 002296 08 U od 10. decembra 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo, broj UP-II-03-41-274/08 od 9. oktobra 2008. godine i zaključka Službe za zaštitu prava boraca i njihovih porodica Grada Mostara, broj UP-I-
06/4-43-229/08 od 16. januara 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Tipura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 07 0 U 002296 08 U od 10. decembra 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II-03-41-274/08 od 9. oktobra 2008. godine i zaključka Službe za zaštitu prava boraca i njihovih porodica Grada Mostara (u daljnjem tekstu. Služba), broj UP-I-06/4-
43-229/08 od 16. januara 2008. godine.
2. Zaključkom Službe, broj UP-I-06/4-43-229/08 od 16. januara 2008. godine, odbačen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na ličnu invalidninu kao neblagovremen. U obrazloženju zaključka Službe je navedeno da je uvidom u podneseni zahtjev utvrđeno da je podnesen 14. januara 2008. godine, odnosno da je podnesen po proteku roka koji je predviđen članom 35. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 33/04, 56/05 i 70/07, u daljnjem tekstu: Zakon) a koji je stupio na snagu 20. juna 2004. godine i prema kojem se zahtjev za priznavanje navedenog prava mogao podnijeti do 20. juna 2007. godine. Članom 35. navedenog Zakona je propisano da «prava, prema ovom Zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja zastarjevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja».
3. Rješenjem Ministarstva, broj UP-II-03-41-274/08 od 9. oktobra 2008. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Službe, broj UP-I-06/4-43-229/08 od 16. januara 2008. godine.
4. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj UP-II-03-41-274/08 od 9. oktobra 2008. godine, Kantonalni sud je presudom, broj 07 0 U 002296 08 U od 10. decembra 2009. godine tužbu, odbio kao neosnovanu, konstatujući da je apelant zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu, podnio neblagovremeno, odnosno protekom prekluzivnog roka propisanog odredbom člana 35. Zakona.
5. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelanta na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je Službi podnio zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu, koja je zaključkom od 16. januara 2008. godine, odbacila zahtjev zbog proteka roka za podnošenje. Ovakvu odluku potvrdilo je i Ministarstvo odbijajući žalbu apelanta kao neosnovanu. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo spor protiv Ministarstva, radi poništenja rješenja broj UP-II-03-41-274/08 od 9. oktobra 2008. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj 07 0 U 002296 08 U od 10. decembra 2009. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je Ministarstvo pravilnom primjenom odredbe člana 35. stav 1. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica utvrdilo da je apelant zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida podnio po proteku zakonskog roka, koji je prekluzivni rok, određen zakonom i koji se ne može produžavati. Iz navedenog proizilazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu zahtjeva apelanta, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelanta odbačen kao neblagovremen.
9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za priznavanje prava na ličnu invalidninu, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00 , od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović