Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/08 (A. P., A. T. i N. S.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1075/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1075/08, rješavajući apelaciju Alme Pozderac, Aldine Topić i Nerme Sabljaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alme Pozderac, Aldine Topić i Nerme Sabljaković podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000044 od 29. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-

838/05 od 15. novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alma Pozderac, Aldina Topić i Nerma Sabljaković (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Cazina podnijele su 5. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000044 od 29. januara 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-838/05 od 15. novembra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-825/03 od 29. juna 2005. godine JU «II Srednja škola» Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da plati apelanticama, po osnovu naknade štete na ime razlike neisplaćene plaće za period januar-decembar 2001, 2002, 2003 i 2004 godine, po osnovu razlike neisplaćene naknade za topli obrok za period januar-decembar 2001, 2002. i 2003. godine i po osnovu neisplaćene naknade za godišnji odmor - regres za 2001. i 2002. godinu ukupan iznos od 232.329,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedene u dispozitivu presude kao i troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.327,64 KM. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev apelantica je odbijen kao neosnovan. Tužba apelantica u odnosu na Unsko-sanski kanton Bihać je u cijelosti odbijena kao neosnovana.

3. U obrazloženju presude Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) kojim je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Općinski sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno da su apelantice uposlenice tužene koja je javna ustanova i ima svojstvo pravnog lica. Dalje je sud utvrdio da je tužena apelanticama isplaćivala plaće u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaća i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja (u daljnjem tekstu: Pravilnik), te da obračun plaća nije vršen u skladu sa članom 28. Granskog kolektivnog ugovora kojim je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi, koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Granskog kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Stavom 3. odredbe člana 28. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Granskog kolektivnog ugovora odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme koju školsku spremu imaju apelantice u visini 6,0 do 7,0.

4. Općinski sud je na osnovu navedenih odredbi i nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da su apelantice u utuženom periodu primale novčana sredstva na ime plaća, toplog obroka i regresa ali da je, imajući u vidu odredbe Granskog kolektivnog ugovora i Zakona o radnim odnosima, tužena apelanticama isplaćivala manje iznose plaće i pripadajućih naknada. Zbog toga, sud je udovoljio postavljenim tužbenim zahtjevima, te obavezao tuženu da apelanticama isplati iznose navedene u dispozitivu presude. Općinski sud je istakao da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani Unsko sanskog kantona a na šta ukazuje i odluka Ustavnog suda po kojoj samo javna ustanova, u ovom slučaju škola, može odgovarati za obavezu prema svojim radnicima.

5. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj Rsž-838/05 od 15. novembra 2006. godine, djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaća i troškova postupka odbio, a kamate na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa za 2002. i 2003. godinu dosudio počev od 15. decembra 2003. godine umjesto od datuma određenih u izreci pobijane presude. Kantonalni sud je navedenom presudom odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka dok je u ostalom djelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari isplata razlike plaće i to razlike između isplaćene plaće i plaće koju bi apelant ostvario da je obračun i isplata izvršena u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora te isplata razlike toplog obroka i naknade regresa. Do iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način što je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno članom 28. Kolektivnog ugovora a potom osnovicu množio koeficijentom 6 koji je određen članom 157. Zakona o radnim odnosima za uposlenike sa visokom stručnom spremom, a koju spremu imaju apelantice.

7. Kantonalni sud je citirao član 28. Granskog kolektivnog ugovora i u skladu sa citiranom odredbom konstatovao da je nesporno, a kako je to utvrdio i prvostepeni sud, da Vlada Unsko-sanskog Kantona nije na osnovu usaglašenog prijedloga Kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, svaka tri mjeseca utvrđivala osnovicu za plate i koeficijent složenosti poslova uposlenicima u srednjim školama, dakle nije postupljeno u smislu stava 2. člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno tumačio citiranu odredbu Granskog kolektivnog ugovora kada je uslijed toga što Vlada kantona nije odredila koeficijent i osnovicu za uposlenike u srednjem obrazovanju u ovoj pravnoj stvari uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima. Ovaj Zakon, nastavlja dalje sud, ne može se primjenjivati na uposlenike u obrazovanju jer su ovim Zakonom uređena osnovna prava, obaveze odgovornosti, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave, a apelantice nisu zaposlenice kod organa uprave nego kod tužene koja je javna ustanova i na čije se uposlenike u pogledu prava i obaveza primjenjuje Zakon o radu.

8. Kantonalni sud je zaključio da su apelantice morale u skladu sa članom 28. Granskog kolektivnog ugovora dokazati da su njihove isplaćene plaće za utuženi period isplaćene u manjem iznosu od plaće uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, jer je Granskim kolektivnim ugovorom uposlenicima u obrazovanju zagarantovano da ne mogu u pogledu visine plaće biti dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na uposlenike u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova. Obzirom da apelantice nisu dokazale da su za utuženi period primale plaće u manjem novčanom iznosu od uposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelantica za isplatu razlike plaća kao neosnovan. Nadalje po mišljenju Kantonalnog suda pogrešan je zaključak prvostepenog suda kada je kamatu na dosuđene iznose naknade toplog obroka i regresa dosudio počev od prvog u mjesecu za prethodni mjesec. Istaknuto je da se radi o povremenim novčanim davanjima na koja davanja kamata u smislu odredbe člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br.2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03) teče od dana kada je postavljen zahtjev sudu za njihovu isplatu.

9. Protiv drugostepene presude apelantice su izjavile reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-000044 od 29. januara 2008. godine odbio.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije počinio povredu odredaba parničnog postupka što o žalbi nije odlučivao na osnovu održane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza jer iz dokaza koje su apelantice predložile na pripremnom ročištu drugačije činjenično stanje se nije ni moglo utvrditi. Također je istaknuto da drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev apelantica u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća budući da apelantice nisu dokazale da su, u smislu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, u spornom periodu primale manju plaću od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Vrhovni sud je dalje istakao da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđeno da li je Unsko sanski Kanton kao osnivač tužene shodno članu 112. stav 2. i članu 115. Zakona o radu potpisao odnosno pristupio Granskom kolektivnom ugovoru (u ime radnika taj kolektivni ugovor potpisao je Samostalni sindikat radnika srednjeg obrazovanja u BiH a u ime poslodavaca samo federalno ministarstvo obrazovanja nauke kulture i sporta). Međutim da je tužena i potpisnik tog ugovora ispravna je konstatacija drugostepenog suda da se u konkretnom predmetu nije mogao primijeniti Zakon o radnim odnosima kako je to učinio prvostepeni sud odnosno vještak finansijske struke po uputama suda te visinu plaće apelantica u spornom periodu uspoređivao sa plaćom službenika federalnih organa uprave, umjesto da ih, primjenom člana 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora, usporedi sa plaćama službenika iste stručne spreme i složenosti poslova kantonalnih organa uprave. Vrhovni sud je istakao da apelantice to nisu ni predložile, a da su prema načelu dispozicije stranaka iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP), stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju činjenice.

11. Vrhovni sud je na kraju istakao da je pravilan stav drugostepenog suda kada konstatuje da apelantice nisu sudu predočile ni jedan dokaz koji bi upućivao da je njihova plaća koju su primale po utvrđenim kriterijima bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave. Da se član 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora odnosi na službenike organa uprave kantona a ne Federacije slijedi i iz sada važećeg Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH («Službene novine Federacije biH2, broj 29/03) koji se u pogledu radnih odnosa po članu 75. stav 5. primjenjuje od 1. januara 2005. godine i koji u članu 39. propisuje da koeficijent platnih razreda utvrđuje Vlada Federacije za federalne organe državne službe a vlada kantona za kantonalne organe državne službe. Dakle, zaključio je Vrhovni sud, ukoliko bi se i uzelo da je tužena potpisnik navedenog Granskog kolektivnog ugovora po članu 28. stav 3. tog ugovora plaće njenih zaposlenika ne mogu biti manje od plaće službenika kantonalnih organa uprave. Apelantice nisu ponudile dokaze iz kojih proizilazi da je plaća koju su primali po koeficijentima iz Pravilnika tužene o utvrđivanju kriterija za utvrđivanje plaće i drugih ličnih primanja radnika u ustanovama srednjeg obrazovanja, bila manja od plaće odgovarajućeg službenika kantonalnog organa uprave.

12. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, apelantice navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu a da im nije dao mogućnost da se izjasne pred sudom, u skladu sa članom 229. ZPP. Naime, apelantice smatraju da je Kantonalni sud bio dužan da održi glavnu raspravu, na što ga obavezuje navedena zakonska odredba, a što bi bilo logično s obzirom na to da je postavljeni tužbeni zahtjev odbio. Apelantice su istakle da osporene presude nisu na zakonu zasnovane niti imaju uporište u zakonskoj odredbi već predstavljaju političku odluku kako bi se tužena maksimalno zaštitila. Nadalje, apelantice smatraju da je Kantonalni sud odluku o preinačenju prvostepene presude donio isključivo iz razloga što bi potvrđivanjem prvostepene presude došla u pitanje finansijsko materijalna opstojnost Unsko-sanskog kantona Bihać i njegovog budžeta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju preinači osporene odluke i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno razmatranje.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se pozivaju i apelantice u konkretnom slučaju. U navedenoj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također preinačio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u slučaju apelantica, Ustavni sud je naveo da: parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je „uzeo“ koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obavezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostepeni sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe «preuzima normativnu djelatnost», a to nikako nije niti smije biti u nadležnosti suda. […] Ustavni sud ne može konstatovati da je prvostepeni sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj da on kao neovisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprječavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava pa ga taj nedostatak u tome sprječava.

16. U odnosu na navode apelantica u vezi održavanja glavne rasprave pred drugostepenim sudom, Ustavni sud ukazuje da je u citiranoj odluci razmatrao identične navode apelanata sa aspekta primjene procesnog prava te istakao da je argumentirano obrazloženje Vrhovnog suda tj. da je zakazivanje glavne rasprave regulirano odredbom članka 217. stavak (2) ZPP-a, koji propisuje „Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.“ Ustavni sud je zaključio da budući da drugotužena u žalbi nije predlagala nove dokaze, niti je Kantonalni sud svoju odluku temeljio na drugačijem činjeničnom stanju od onog koje je utvrdio prvostupanjski sud, Kantonalni sud nije postupio suprotno navedenoj odredbi.

17. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci AP 780/08 u vezi povrede prava na pravično suđenje odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci te zaključuje da je apelacija u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1075/08 (A. P., A. T. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio