Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/08 (D. Z.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 126
- Zakon o radu · čl. 68
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1116/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1116/08, rješavajući apelaciju Dinka Zovka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinka Zovka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2728/05 od 21. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-
695/03 od 5. augusta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinko Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Rajko Ćužić, advokat iz Mostara, podnio je 10. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2728/05 od 21. decembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-695/03 od 5. augusta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Pr-695/03 od 5. augusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2728/05 od 21. decembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženu Federaciju Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime razlika plaća, za period bliže naveden u izreci prvostepene presude, isplati ukupan iznos od 4.679,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant bio uposlenik kod tužene do 31. maja 2001. godine, kada je razriješen dužnosti. Dalje je utvrđeno da je apelantu vršen obračun i isplata plaća u periodu od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine po Pravilniku o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u HVO-u od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama na službi u HVO-u). Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, u postupku donošenja odluke, imao u vidu odredbu člana 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom na to da se iz ponuđenih dokaza nije moglo utvrditi koji dio iznosa plaće za pojedine mjesece eventualno apelantu nije isplaćen i prema kojem pravilniku, te se nije moglo utvrditi kome su uplaćena sredstva od Republike Hrvatske i na koji žiro-račun i da li je Federalno ministarstvo odbrane raspolagalo sredstvima uplaćenim od Republike Hrvatske na ime uvaćanih plaća pripadnika komponente HV. Konačno, Općinski sud je zaključio da dokazi koje je ponudio apelant u vezi sa podacima o plaćama nisu prihvatljivi u ovom postupku zbog toga što nemaju pečat nadležne institucije, a ni lice mjerodavno za izdavanje ovakvih uvjerenja nije ih potpisalo.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, pravilno ocijenio provedene dokaze, te je u presudi naveo jasne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Naime, Kantonalni sud je, nakon uvida u Sporazum između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći tuženoj od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum), utvrdio da su ugovorne strane navedenim sporazumom utvrdile postupak pružanja finansijske pomoći tuženoj sa isključivom namjenom za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i VFBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da su se sredstva preko iznosa plaća utvrđenih Privremenim pravilnikom o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih lica, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik) broj 06-153-3/98, koji se primjenjivao od 1. januara 1998. godine, osiguravala iz finansijske pomoći Republike Hrvatske, kako je to navedeno u Sporazumu.
5. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tužena je, u smislu odredaba člana 164. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98) i člana 68. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/99), dužna isplatiti djelatnicima plaću u visini koja je predviđena Privremenim pravilnikom. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Privremenim pravilnikom su zavisila od priliva finansijske pomoći na račun tužene, pa pošto je ona izostala, to ne postoji ni obaveza tužene da isplati plaće i dodatna sredstva za sporni period.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da su nadležni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U vezi sa apelacionim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima, kao i odredbama Privremenog pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi i koji se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.
10. S obzirom na to da su i u apelantovom slučaju sudovi dali detaljno obrazloženje zašto su odbili apelantovo potraživanje po osnovu razlike plaća za utuženi period, pozivajući se na odredbe Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se primjenjivao na pripadnike oružanih snaga Federacije BiH, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 1995/08.
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović