Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1295/08 (V. B.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1295/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1295/08, rješavajući apelaciju Vesele Bevanda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesele Bevanda podnesena zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalne komisije Hercegovačko-neretvanskog kantona za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine broj 06-1981/00 od 11. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesela Bevanda (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kruševa, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je okončan Rješenjem Kantonalne komisije Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZORFBiH) broj 06-1981/00 od 11. novembra 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 14. oktobra 2008. godine i 15. oktobra 2010. godine.
2. Apelantica je bila zaposlena u Preduzeću „Merkur“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac) do decembra 1992. godine.
3. Rješenjem poslodavca broj 1740/00 od 28. novembra 2000. godine je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos zaključno sa 5. novembrom 2000. godine bez prava na otpremninu. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da apelantica nije dostavila potpunu dokumentaciju o ispunjavanju neophodnih uslova, u smislu stava 2. člana 143. ZOR-a FBiH, iz čega proizlazi da apelantica nema pravo na isplatu otpremnine.
4. Apelantica je 5. decembra 2000. godine podnijela Kantonalnoj komisiji žalbu koja je odbijena Rješenjem broj 06-1981/00 od 4. septembra 2008. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da apelantica nije ispunila uslove u smislu stava 2. člana 143. ZOR-a FBiH s obzirom na to da je zasnovala radni odnos u drugom preduzeću u periodu od 1. novembra 1995. godine do 31. marta 2000. godine, što se dokazuje Uvjerenjem Federalnog zavoda MIO Mostar od 28. jula 2008. godine.
5. Nakon toga, apelantica je protiv Rješenja Kantonalne komisije broj 06-1981/00 od 4. septembra 2008. godine izjavila žalbu Federalnoj komisiji. Međutim, Rješenjem Kantonalne komisije broj 06-1981/00 od 11. novembra 2008. godine apelantičina žalba je odbačena kao neblagovremena. Naime, uvidom u spis predmeta Kantonalna komisija je utvrdila da je Rješenje Kantonalne komisije broj 06-1981/00 od 11. novembra 2008. godine apelantici uručeno 5. septembra 2008. godine, a žalba podnesena 22. septembra 2008. godine, dakle, poslije roka od 15 dana od prijema rješenja.
6. Apelantica se obratila Ustavnom sudu, navodeći da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne slobode (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navela je da je od poslodavca dobila rješenje o prestanku radnog odnosa sa obrazloženjem da je njen zahtjev za uspostavu radnopravnog odnosa odbijen, jer je zasnovala radni odnos u drugoj firmi, te, dakle, nije ispunjavala uslove u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a FBiH. Apelantica se prvenstveno žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na dužinu trajanja postupka pred Kantonalnom komisijom. Ona navodi da više od sedam godina i devet mjeseci nije u mogućnosti da pribavi odluku nadležne komisije. Dalje, apelantica se poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine u kojoj se pravo na otpremninu ima smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je nepostupanjem Kantonalne komisije po apelantičinom zahtjevu za priznavanje prava na ostvarivanje otpremnine njoj onemogućeno da ostvari i to pravo. Konačno, zbog povrede navedenih ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu, apelantica je postavila kompenzacioni zahtjev na ime nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM sa zateznom kamatom od 10% na dosuđeni iznos ili na svaki njegov neplaćeni dio po isteku roka predviđenog za tu isplatu do datuma pune isplate utvrđenog iznosa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U odnosu na apelantičine navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Međutim, Ustavni sud zapaža da ne može razmatrati navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ukoliko bar neka faza postupka nije uključivala sudski postupak koji stranka treba da pokrene, što ovdje nije slučaj. S druge strane, u ovakvim predmetima bi se moglo postaviti pitanje prava na pristup sudu, budući da su odluke pred kantonalnim komisijama, prema članu 143. Zakona o radu, uslov da se može pokrenuti parnični postupak. Dakle, konačna odluka Kantonalne komisije može biti predmet preispitivanja u parničnom postupku pred redovnim sudom ako je stranka takav postupak pokrenula. U konkretnom slučaju Odlukom Kantonalne komisije broj 06-1981/00 od 4. septembra 2008. godine je apelantičin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zbog nepostojanja uslova odbijen, a Odlukom broj 06-1981/00 od 11. novembra 2008. godine njena žalba odbačena zbog neblagovremenosti. Ova rješenja apelantica nije osporavala pred nadležnom Federalnom komisijom, pa samim tim nije ni ostvarila uslove da vodi sudski postupak, čime se sama lišila mogućnosti da Ustavni sud razmotri pitanje eventualnog kršenja prava na pristup sudu zbog dužine postupka pred nadležnim komisijama. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović