Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/08 (B. B.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1328/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1328/08, rješavajući apelaciju Baneta Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Baneta Blagojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-07-

000 021 od 26. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-859/04 od 6. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bane Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-07-000 021 od 26. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-859/04 od 6. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj K-859/04 od 6. novembra 2007. godine apelant je proglašen krivim da je 19. septembra 2004. godine oko 18.30 sati, u mjestu i na način naveden u izreci prvostepene presude, postupajući suprotno članu 41. st. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), pri brzini od 112 km/h, upravljajući vozilom marke «mercedes» pod djejstvom alkohola ( 1,85 gr/kg), prešao na lijevu stranu kolovoza i udario u putničko vozilo marke «golf II D». Dalje je utvrđeno da je tom prilikom nastupila smrt dviju osoba u putničkom vozilu marke «golf II D» A.M. i S.M, a apelantova saputnica M.P. je zadobila teške tjelesne povrede, dok je na vozilu «golf II D» nastupila totalna imovinska šteta. Sud je utvrdio da se apelant kao učesnik u saobraćaju na putevima nije pridržavao saobraćajnih propisa i time ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost život ljudi usljed čega je nastupila smrt više lica. Time je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja saobraćaja iz člana 410. stav 3. a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS), te je osuđen na kaznu zatvora od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u periodu od 19. septembra do 9. decembra 2004. godine. Na osnovu člana 61. Krivičnog zakona RS apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci. Na osnovu člana 108. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 1/09 i 55/09; u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku, nakon što je apelant priznao krivicu na glavnom pretresu u skladu sa članom 272. ZKP, izveo samo one dokaze koji se odnose na odluku o krivičnoj sankciji. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije sud je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Od olakšavajućih okolnosti uzeo je u obzir činjenicu da je apelant priznao krivicu za izvršeno krivično djelo, da se korektno držao pred sudom, da nije osuđivan za istovrsna krivična djela, da je porodičan čovjek, a od otežavajućih okolnosti uzeo je u obzir činjenicu da je u saobraćajnoj nesreći dvoje ljudi izgubilo živote, a da je jedno lice teško povrijeđeno. Također, Osnovni sud je, obrazlažući izrečenu sankciju, naveo da je ona adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, te da će se njome postići svrha kažnjavanja u skladu sa članom 28. Krivičnog zakona RS kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije.

4. Protiv navedene presude apelant nije izjavio žalbu. Okružni tužilac iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: okružni tužilac) je izjavio žalbu zbog odluke o krivičnoj sankciji i mjeri bezbjednosti, te iznio prijedlog da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači i apelantu izrekne kazna zatvora u dužem trajanju i adekvatna krivičnom djelu i učiniocu, kao i mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u dužem vremenskom trajanju.

5. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Kž-07-000 021 od 26. februara 2008. godine, koja je donesena na sjednici Vijeća održanoj u odsutnosti uredno pozvanog okružnog tužioca, a u prisustvu apelanta i njegovog branioca, žalba Okružnog tužilaštva je uvažena i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnoj sankciji i mjeri bezbjednosti na način da je apelantu za predmetno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te mu izrečena mjera bezbjednosti u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine preblaga, posebno imajući u vidu sve okolnosti pod kojima je predmetno krivično djelo izvršeno, te obim posljedica koje su proistekle iz njega. Naime, Okružni sud je zaključio da se tako izrečenom kaznom neće ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na to da je apelant, grubim povredama propisa o bezbjednosti saobraćaja na putevima, prouzrokovao posljedicu koja se ogleda u smrti dvaju lica koja nisu dala nikakav doprinos izvršenju predmetnog krivičnog djela, te teškom tjelesnom povređivanju jednog lica, odnosno da je prouzrokovao posljedicu koja je izražena u znatno većoj mjeri nego ona koja je potrebna za postojanje predmetnog krivičnog djela, kao i da je time došlo do naglašenog ugrožavanja zaštićenog dobra.

7. Osim toga, Okružni sud je u obrazloženju presude istakao i neslaganje sa stanovištem iznesenim u prvostepenoj presudi u pogledu apelantove osuđivanosti za druga krivična djela. Naime, Okružni sud je, prema podacima sudskog spisa, utvrdio da je apelant ranije osuđivan zbog različitih krivičnih djela. Okružni sud je, također, istaknuo da se radi o osuđivanom licu, povratniku, pa je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne morao imati u vidu tu činjenicu, shodno članu 37. stav

2. Krivičnog zakona RS. Predmetnom odredbom je propisano da će [s]ud učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca. Stavom 2. istog člana je propisano da [k]ad sud odmjerava kaznu učiniocu za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, da li su oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne. Ponovno vršenje krivičnih djela, povrat, po svojoj prirodi može biti samo otežavajuća okolnost i sud tu okolnost treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o kazni. S druge strane, Okružni sud je naglasio da apelantovo priznanje krivice za učinjeno krivično djelo omogućuje brže okončanje postupka, kao i da je takvim priznanjem apelant iskazao iskreno kajanje za učinjeno krivično djelo. Međutim, Okružni sud smatra da odbrana tom priznanju daje prevelik značaj s obzirom na to da ono nije dato u situaciji kada ima malo dokaza o okolnostima pod kojima je djelo izvršeno, pa bi se njime značajno pomoglo u razrješavanju predmetnog krivičnog djela, a sve u okviru opštih pravila o odmjeravanju kazne iz citiranog člana 37. Krivičnog zakona RS. Naprotiv, prema do tada prikupljenim dokazima koji su se nalazili u sudskom spisu, proizlazi da se radi o jasnoj saobraćajnoj situaciji.

8. Konačno, Okružni sud je zaključio da je vremenski period na koji je apelantu izrečena mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije kratak s obzirom na okolnosti pod kojima je došlo do izvršenja djela (upravljanje putničkim motornim vozilom pod utjecajem alkohola, 1,85 gr/kg, brzinom od 112 km/h, prelazak na lijevu stranu kolovoza u smjeru kretanja), te posljedice koje su proistekle iz ovakve vožnje (smrt dvaju lica i teško tjelesno povređivanje jednog lica).

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni krivičnog procesnog i krivičnog materijalnog prava, kao i u pogrešno izvedenom zaključku Okružnog suda u vezi sa otežavajućim i olakšavajućim okolnostima vezanim za izrečenu kaznu i mjeru bezbjednosti.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da je, suprotno navodima apelacije, Okružni sud pri ocjeni otežavajućih i olakšavajućih okolnosti vezanih za izrečenu kaznu i mjeru bezbjednosti apelantu u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje. Stoga, Ustavni sud smatra da pri odmjeravanju krivične sankcije apelantu nisu zloupotrijebljene zakonske odredbe (član 37. Krivičnog zakona RS), budući da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao ocjenu otežavajućih i olakšavajućih okolnosti i jasno obrazložio svoj pravni stav, koji se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1328/08 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio