Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1383/08 (S. Ć., N. Ć. i J. Ć.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1383/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1383/08, rješavajući apelaciju Safete Ćatić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safete Ćatić, Nermina Ćatića i Jasmina Ćatića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000409 od 17. aprila 2008.
godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-1402/03 od 2.
novembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safeta Ćatić, Nermin Ćatić i Jasmin Ćatić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnijeli su 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-07-000409 od 17. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1402/03 od 2. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1402/03 od 2. novembra 2006. godine utvrđeno je da je Fahrija Ćatić iz Bugojna (u daljnjem tekstu: tužitelj) stekao, na osnovu dosjelosti, pravo vlasništva na nekretninama označenim kao k.č. br. 808/2 iz zk.ul. br. 1004 k.o. Rogušac i k.č. br. 809 iz zk.ul. br. 438 k.o. Rogušac, kojima odgovaraju katastarske parcele označene kao k.p. br. 1573/1, k.p. br. 1574 i k.p. br. 1575, sve iz p.l.br. 252. k.o. Dervetine. Slijedeći to, apelanti su dužni tužitelju priznati pravo vlasništva na ovim nekretninama i trpjeti da se u zemljišnoj knjizi navedene nekretnine brišu iz njihovog vlasništva i uknjiže kao vlasništvo tužitelja u dijelu od 1/1, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelanti su obavezani da tužitelju nadoknade troškove postupka u visini od 840,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su tužitelj, a ranije i njegov prednik, tj. otac Ahmet Ćatić, više od 20 godina bili u nesmetanom posjedu svih predmetnih nekretnina, da su bili evidentirani kao posjednici u katastru i slijedom toga plaćali poreske obaveze, te na predmetnim nekretninama sagradili kuću. Također je nesporno da su tužitelj i njegov otac Ahmet Ćatić (prednik tužitelja) zaključili pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju 6. septembra 1983. godine, kojim je prednik tužitelja sve predmetne nekretnine ostavio tužitelju, da su ga sve stranke priznale valjanim i da niko nije pokretao postupak za utvrđivanje valjanosti, odnosno raskid ovog ugovora. Općinski sud je zaključio da su apelanti samo formalno zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, te da je tužitelj na zakonit način stekao vlasništvo na nekretninama.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000409 od 17. aprila 2008. godine žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud postupak proveo na zakonom propisani način, da je utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da se, prema odredbama člana
77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, savjesnost posjeda pretpostavlja, te da apelanti nisu uspjeli dokazati da je tužitelj bio nesavjestan posjednik. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su apelanti samo formalno zemljišnoknjižni vlasnici predmetnih nekretnina, a da je tužitelj na zakonit način stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama. Kantonalni sud je istakao da je, zbog svega navedenog, kao i činjenice da nisu učinjene bitne povrede na koje apelanti ukazuju, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava vide u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, proisteklom zbog pogrešne ocjene dokaza, i proizvoljnoj primjeni i tumačenju procesnog prava. Apelanti su iznijeli hronologiju događaja u ovom predmetnom postupku, navodeći da su 1998. godine naslijedili iza zajedničkog pretka Ahmeta Ćatića sporne nekretnine, da im tom prilikom tužitelj nije osporavao pravo na nasljeđe, te prema tome, na dijelu nekretnina koje su bile predmet spora apelanti su savjesni posjednici. Apelanti smatraju da je presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbi člana 77. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH, zbog čega je povrijeđeno njihovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović