Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1435/08 (E. D.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1435/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1435/08, rješavajući apelaciju Esada Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Dedića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000347 od 27. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati zajedničke advokatske kancelarije iz Sarajeva, podnio je 17. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000347 od 27. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-198/01 od 4. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž 1912/02 od 8. maja 2003. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Gabrijel Delić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacija Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: drugotužena) da mu solidarno isplate, na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 105.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana presuđenja do isplate, te da mu na ime rente isplaćuju mjesečno iznos od 300,00 KM, i to od 1. maja 1996. godine do 1. novembra 1998. godine sa zakonskim zateznim kamatama od 1. juna 1996. godine do isplate, te iznos od 300,00 KM od 16. marta 2001. godine do 3. septembra 2001. godine sa zakonskim zateznim kamatama od 4. marta 2001. godine do 3. septembra 2001. godine.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je 6. marta 1993. godine prvotuženi, u kući svog rođaka koja se nalazi u naselju Donji Hotonj, samovoljno i bez ičijeg znanja postavio tri mine, tzv. paštete, u sobi na drugom spratu, te da je na jednu od mina nagazio apelant 8. marta 1993. godine. Tom prilikom je teže povrijeđen u predijelu lijeve pete. Zbog zadobijenih povreda, apelantu je utvrđena invalidnost od 50%, proglašen je nesposobnim za vojnu službu i utvrđen mu je status RVI sa 50% invalidnošću po osnovu čega ostvaruje pravo na ličnu invalidninu. Dalje, prvotuženi je Presudom Okružnog vojnog suda u Sarajevu od 23. aprila 1994. godine proglašen krivim za krivično djelo - teško djelo protiv opšte sigurnosti ljudi i imovine. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da prvotuženi i drugotužena nisu ti koji su odgovorni i dužni nadoknaditi bilo koji vid štete apelantu, dakle, nisu pasivno legitimirani kao stranke prema kojima je tužbeni zahtjev osnovan. Sud je, također, naveo da je, prema odredbama člana 12. stav
3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan za pravosnažnu osuđujuću presudu krivičnog suda, i to u pogledu utvrđenja da postoje krivično djelo i krivična odgovornost učinioca.
4. Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno da postoji odgovornost prvotuženog kao učinioca krivičnog djela. Međutim, pošto je građanskopravna odgovornost znatno šira od krivičnopravne odgovornosti, sud je zaključio, iako postoji veza između krivičnog djela, tj. krivične odgovornosti prvotuženog i nastale štete koju je pretrpio apelant, da je apelant isključivo odgovoran za nastalu štetu. Sud je, dalje, naveo da apelant tokom dokaznog postupka nije predložio niti jedan relevantan dokaz kojim bi učinio osnovanim navode da nije znao da je kuća minirana, da nije postojao natpis minirano, da nije znao raspored prostorija i da je uzeo drva sa potkrovlja kuće, te da se redovno ložila vatra na stražarskom mjestu koje je bilo u srušenoj kući na prvoj borbenoj liniji. Sud je istakao da je bilo teško povjerovati ovim apelantovim navodima, jer je, prema iskazu stranaka i saslušanih svjedoka, stražarsko mjesto na prvoj borbenoj liniji bilo direktno prema neprijateljskim položajima na Poljinama, pa apelant nije kod suda stvorio ubjeđenje da se na stražarskom mjestu na prvoj borbenoj liniji može ložiti vatra kako bi se ugrijala vojska. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da je neosnovan apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženog, jer je, prema ocjeni ovog suda, apelant isključivo doprinio nastanku štete. U odnosu na drugotuženu, sud je, također, zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, ocijenivši da se apelantov navod da je išao u kuću po drva da se ugrije na stražarskom mjestu ne može uzeti kao radnja koju je u momentu kritičnog događaja apelant vršio u vezi sa vojnom službom, niti je tu radnju obavljao po naređenju pretpostavljenog, niti je na izvršenje te radnje bio obavezan. Dakle, nije nastupao kao izvršilac vojnih dužnosti. S tim u vezi, sud je naveo da je do štetnog događaja došlo tako što je apelant, prije svega, prekršio pravila vojne službe napuštajući stražarsko mjesto, kao i pravilo nepovredivosti tuđe imovine, te zaključio da samim tim ne postoji ni objektivna odgovornost drugotužene.
5. Kantonalni sud u obrazloženju Presude broj Gž 1912/02 od 8. maja 2003. godine naveo je da je prvostepeni sud proveo brojne dokaze temeljem čije pravilne ocjene je imao sasvim pouzdan osnov za donošenje pobijanih pravnih zaključaka, dajući pri tome razloge koji su, kao valjani, u potpunosti prihvatljivi i za ovaj sud.
6. Odlučujući o reviziji, koju je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 1912/02 od 8. maja 2003. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj Rev-15/04 od 26. aprila 2005. godine reviziju djelimično uvažio i drugostepenu presudu, kojom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete u odnosu na prvotuženog, ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. U preostalom dijelu (u odnosu na drugotuženu) revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje nepotpuno utvrđeno (podijeljena odgovornost stranaka za nastalu štetu, postojanje i visina štete) pa, pošto nema uvjeta za preinaku osporene presude, Vrhovni sud je primjenom člana 250. stav
2. ZPP odlučio kao u izreci presude. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je u odnosu na drugotuženu primjenom člana 375. ranijeg ZPP reviziju odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da su se stekli uvjeti iz člana 177. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za oslobađanje od odgovornosti drugotužene za nastalu štetu. Vrhovni sud je istakao da je, prema činjeničnom utvrđenju, nesporno da prvotuženi nije mine postavio po nalogu drugotužene, već bez njenog znanja i saglasnosti, dakle, samovoljno, a te radnje prvotuženog u specifičnim uvjetima ratovanja u ovoj zemlji u vrijeme nastanka štete drugotužena nije mogla predvidjeti i njene posljedice izbjeći i otkloniti.
7. U ponovnom postupku Kantonalni sud je nakon održane rasprave donio Presudu broj Gž-1360/05 od 6. decembra 2005. godine, te apelantovu žalbu djelimično uvažio i Presudu Općinskog suda broj P-198/01 od 4. novembra 2002. godine preinačio tako da je prvotuženog obavezao da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 63.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 4. novembra 2002. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.153.11 KM, a u preostalom dijelu žalbu je odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da ne postoji podijeljena odgovornost apelanta i prvotuženog za nastalu štetu. Naime, sud je zaključio da u apelantovim radnjama nema elemenata protivpravnosti pošto on nije napuštao borbenu liniju na kojoj je obavljao stražarsku dužnost, niti je u postupku ustanovljeno da je u predmetnu kuću ušao kako bi krao stvari iz nje, kako je to naveo prvotuženi, a stoga nema ni njegovog doprinosa, kao oštećenika, nastanku štete. Imajući u vidu procent umanjenja opće životne aktivnosti, trajanje i jačinu bolova i straha, te apelantovu estetsku naruženost, sud je, u smislu člana 200. ZOO, utvrdio kao pravičnu i adekvatnu novčanu naknadu za nematerijalnu štetu nanesenu apelantu iznos od 63.000,00 KM.
8. Kantonalni sud je, dalje, naveo da se, u skladu sa zaključcima Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine i članom 277. ZOO, na iznos nematerijalne štete mogu zahtijevati i zatezne kamate od podnošenja tužbe pa do isplate. Međutim, u konkretnom slučaju zatezne kamate je dosudio od dana donošenja prvostepene presude, tj. odluke koja se pobija žalbom, kako je to apelant istakao u tužbenom zahtjevu. Tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, kao i u pogledu dijela zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete koju je apelant pretrpio zbog toga što nije bio zaposlen u određenim periodima nakon ranjavanja sud je ocijenio neosnovanim i apelantovu žalbu u tom pravcu odbio, te prvostepenu presudu potvrdio. S tim u vezi, sud je istakao da u postupku nije ustanovio da postoji uzročno-posljedična veza između povređivanja i apelantove periodične nezaposlenosti nakon završetka liječenja tim prije što je nesporno da se apelant nakon završetka liječenja zaposlio na određeno vrijeme, i to 1. novembra 1998. godine. Kantonalni sud je obrazložio da je odluku o troškovima postupka donio shodno odredbama člana 397. stav 2. ZPP. Kantonalni sud je na temelju činjeničnog utvrđenja zaključio da, u smislu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO, postoji odgovornost prvotuženog za nastalu štetu koju je apelant pretrpio kada je nagazio na minu koju je postavio prvotuženi i prvostepenu presudu preinačio i odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000347 od 27. juna 2007. godine revizija prvotuženog, izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1360/05 od 6. decembra 2005. godine, djelimično je uvažena i osporena presuda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o visini nastale štete, te troškovima postupka, tako da je prvotuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 26.000,00 KM umjesto iznosa od 63.000,00 KM, i naknadi troškove postupka u iznosu od 4.246,00 KM umjesto u iznosu od 10.153,11 KM, a u preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno utvrdio odgovornost prvotuženog za nastalu štetu po osnovu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom 158. ZOO, pa je prigovor prvotuženog istaknut u tom dijelu ocijenio neosnovanim. Međutim, prema ocjeni ovog suda, drugostepeni sud je na osnovu činjenica utvrđenih na raspravi pred tim sudom izveo pogrešan zaključak o nepostojanju apelantovog doprinosa kao oštećenog nastanku štete. Naime, apelant je sâm, po svom nahođenju, a ne u ispunjenju vojničkog zadatka, ušao u kuću rođaka prvotuženog kroz prolaz na prvom spratu zgrade, kretao se po kući i povrijedio se kada je nagazio na minu koja je eksplodirala. Vrhovni sud je, dalje, naveo da u ovim apelantovim radnjama sud nalazi ne samo apelantovo preuzimanje rizika za povređivanje i štetu već i protivpravne radnje suprotne Pravilu službe u Armiji BiH (u daljnjem tekstu: Pravila službe; «Službeni list RBiH» broj 11/92) stoga što je kod utvrđene činjenice da je samoinicijativno, bez naredbe starješine, napustio stražu i ušao u kuću, pa je tim rizik neodobrenog kretanja sâm preuzeo, te doprinio svom povređivanju. Posljedice doprinosa svom povređivanju apelant snosi sâm bez obzira na motiv ulaska u kuću s obzirom na utvrđenu činjenicu da je ulazio u kuću i kretao se po njoj mimo naređenja starješine.
10. Vrhovni sud je, također, ocijenio neprihvatljivim zaključak drugostepenog suda da apelant nije napustio borbenu liniju na kojoj je vršio stražarsku dužnost, jer je suprotan Pravilima službe a taj propis je bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Zbog navedenih razloga, sud je ocijenio da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe člana 192. ZOO, pa je djelimično uvažio reviziju prvotuženog i preinačio drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o osnovanosti istaknutog prigovora podijeljene odgovornosti prvotuženog i apelanta za nastalu štetu. Vrhovni sud je zaključio da je apelant stražarsku službu obavljao suprotno propisanom Pravilu broj 66, čime je doprinio nastanku štete. Vrhovni sud je, ocjenjujući da je apelantov doprinos jednak doprinosu prvotuženog, utvrdio da je apelantovo pravo kao oštećenog na srazmjernu naknadu štete od 50%. Vrhovni sud je ocijenio da je djelimično osnovan i prigovor prvotuženog da je šteta u ovom slučaju visoko utvrđena zbog čega je preinačio drugostepenu presudu u dijelu u kojem je utvrđena visina štete koju je pretrpio apelant zbog povređivanja.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je hronološki iznio tok postupka pred redovnim sudovima i opširno interpretirao sadržaj i obrazloženje presude Kantonalnog suda, koja je djelimično preinačena osporenom presudom Vrhovnog suda. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant smatra da ni na koji način nije doprinio nastanku posljedica štete koju je pretrpio kada je nagazio na minu koju je postavio prvotuženi. Dalje, navodi da pravni zaključak osporene presude proizlazi iz pogrešno utvrđene odlučne činjenice, jer prvotuženi nije mine samo postavio u sobi na spratu, kako se to navodi u osporenoj presudi, nego je mine postavio i ispred sobe, te smatra da je u vezi s tim izostala pravilna ocjena suda, budući da se iskaz prvotuženog u parničnom postupku u odnosu na tu važnu činjenicu razlikuje od iskaza datog u krivičnom postupku. Također, navodi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud primijenio propise očigledno proizvoljno, jer se na ovakav činjenični osnov nije mogla primijeniti odredba člana
192. ZOO. Povredu prava na imovinu apelant nalazi u tome što je presudom Vrhovnog suda neosnovano umanjena i visina utvrđene nematerijalne štete u odnosu na visinu koju je utvrdio Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud se nije pridržavao ne samo svojih kriterija nego ni odredaba ZOO, što, također, predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava. Predložio je da se usvoji apelacija i utvrdi povreda navedenih prava i odluči u meritumu, ili ukine osporena presuda i predmet vrati na ponovni postupak.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te dali je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je u osporenoj odluci na temelju relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka, suprotno zaključku Kantonalnog suda, a u smislu člana 192. ZOO, utvrdio podijeljenu odgovornost prvotuženog i apelanta za nastalu štetu, ocjenjujući da je apelantov doprinos jednak doprinosu prvotuženog. Također je ocijenio da je visina štete koju je pretrpio apelant previsoko dosuđena zbog čega je u tom dijelu, kao i u dijelu o troškovima postupka preinačio presudu Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge koji su ga opredijelili da donese takvu odluku, što, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu i propise na kojima svoju presudu zasnivaju drugostepeni i Vrhovni sud, te dovodeći ih u vezu sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni ovom pravu.
16. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović