Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/08 (TP „PROMET“ Prnjavor)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1437/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. siječnja 2011. godine, u predmetu broj AP 1437/08, rješavajući apelaciju TP «Promet» Prnjavor, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija TP «Promet» Prnjavor podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-
08-000532 od 27. ožujka 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. TP «Promet» Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Višnja Hrgić, odvjetnica iz Prnjavora, podnio je 16. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000532 od 27. ožujka 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-P-
06-000188 od 18. siječnja 2008. godine utvrđeno je da su Sead Karić i Samira Karić (u daljnjem tekstu: tuženi) smetali apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu nekretnine precizno označene u izreci rješenja, koja je upisana u posjedovnom listu u korist Seada Karića, te nekretnine, također u izreci rješenja precizno označene i uknjižene kao društveno vlasništvo (u daljnjem tekstu: nekretnine), na kojima se nalazi apelantov poslovni objekt. Naime, oni su 31. kolovoza 2006. godine metalnim stupovima i pletenom žičanom ogradom započeli ograđivati nekretnine, odnosno postavili su metalni stup na parkingu pored poslovnog objekta, te onemogućili apelantu da na dotadašnji način koristi taj dio nekretnina. Istim rješenjem naloženo je tuženima da odmah, a najkasnije u roku od 48 sati, uklone metalni stup i dio metalne ograde koji se nastavlja na taj stup, te da se ubuduće klone ovakvog i sličnog smetanja, te da apelantu naknade troškove postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da dokazi u spisu potvrđuju da je apelant izgradio poslovni objekt na nekretninama, te da su tuženi na nekretninama poduzimali građevinske radove. Također, kako se u parnicama zbog smetanja posjeda utvrđuje samo posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje, u smislu odredaba članka 78. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90, te «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/93; u daljnjem tekstu: Zakon), Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Vezano za prigovor aktivne legitimacije koji su istakli tuženi, tj. da apelant nije niti vlasnik niti posjednik poslovnog objekta, te da nema pravo na posjedovnu zaštitu, Osnovni sud je naveo da je kao svjedoka saslušao V. P. (za kojeg su tuženi tvrdili da je od apelanta kupio poslovni objekt), te da je izvršio uvid u zahtjev koji je ovaj svjedok uputio apelantovom upravnom odboru. Nakon toga je utvrđeno da je ovaj svjedok bio uposlen kao trgovac kod apelanta od 1974. do 1980. godine, da je on na temelju ugovora o zakupu koristio poslovni objekt od 1993. godine, da je 2005. godine zaključen kupoprodajni ugovor između ovog svjedoka i apelanta, koji nije ovjeren u nadležnom organu, da je on u veljači 2007. godine prestao plaćati zakupninu, te da je ovaj svjedok u vrijeme vršenja uviđaja u poslovnom objektu držao prodavaonicu mješovite robe. Osnovni sud je zaključio da je apelant vlasnik objekta kojeg pod zakupom koristi svjedok V. P., tako da je apelant posredni posjednik objekta, te da je, s tim u svezi, neutemeljen prigovor aktivne legitimacije.
5. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-000532 od 27. ožujka 2008. godine. Navedenim rješenjem Okružni sud je uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao apelanta da tuženim naknadi troškove postupka. Obrazlažući razloge preinačenja prvostupanjskog rješenja, Okružni sud je istakao da nije pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi sa prigovorom aktivne legitimacije jer dokazi u spisu potvrđuju da poslovni objekt koristi svjedok V. P., odnosno da je zaključivanjem kupoprodajnog ugovora između njega i apelanta, na temelju kojeg je svjedok V. P. uplatio apelantu oko 17.000,00 KM i obvezao se da će ostatak kupoprodajne cijene od 10.400,00 platiti nakon što se riješe imovinskopravni odnosi, prestala apelantova faktička vlast na poslovnom objektu. Dalje, navedeno je da iz sadržaja odredbe članka 70. Zakona proizlazi da posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe na temelju ugovora o korištenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla, ali da apelant nije dostavio nikakav ugovor o zakupu poslovnog prostora ili bilo kakav drugi dokaz o pravnom osnovu za korištenje poslovnog objekta u njegovo ime.
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u postupanju drugostupanjskog suda koji je pogrešno zaključio da je on izgubio pravo na posjed poslovnog objekta. Naime, iz iskaza svjedoka V. P. proizlazi da je on zaključio ugovor o zakupu, da je nakon toga zaključio kupoprodajni ugovor, ali da taj ugovor nikada nije ovjeren niti realiziran. Iskazom navedenog svjedoka se potvrđuje da, i pored zaključenog ugovora o zakupu i ugovora o kupoprodaji, on nije prestao biti faktički posjednik. S tim u svezi, apelant ističe da, u smislu članka 70. Zakona, posjed ima i osoba koja faktičku vlast vrši preko druge osobe (posredni posjed).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju pobijane odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović