Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1438/08 (M. V. i S. K.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1438/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1438/08, rješavajući apelaciju Milenka Vukalovića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Vukalovića i dr.podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 783 od 27. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-556705 od 12. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-86/04 od 9. augusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Vukalović i Spasoje Klimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 19. maja 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 783 od 27. februara 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-556705 od 12. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

86/04 od 9. augusta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-86/04 od 9. augusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-556705 od 12. aprila 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena AD «Neimarstvo» Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelantima za period počev od 1. januara 1999. godine pa do 9. augusta 2005. godine isplati pripadajuće plate uz zakonsku zateznu kamatu kao i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.

3. U obrazloženju navedenih presuda je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da su apelanti zaposleni kod tužene, da od novembra 1999. godine nisu bili radno angažovani, niti im je tužena isplaćivala plate i ostale naknade sve do maja 2004. godine, kada su pozvani na rad. Također je utvrđeno da su apelanti koristili neplaćeno odsustvo tokom 2002. i 2003. godine. Dalje je utvrđeno da su apelanti u periodu od 1. juna do 1. decembra 2004. godine bili radno angažovani, te da im je isplaćivana mjesečna zarada. U ostalim mjesecima 2004. godine, te u toku 2005. godine apelanti nisu radili niti im je isplaćena zarada.

4. U obrazloženju presuda je dalje navedeno da su apelanti u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) bili dužni dokazati koliko iznosi njihova mjesečna zarada, odnosno koliko bi iznosila da su radili, te posebno koliko bi iznosila prema ugovoru o radu koji su apelanti zaključili sa tuženom u smislu Zakona o radu. Sudovi su dalje utvrdili da iz potvrda tuženog o visini neto zarade ne proizilazi koliko iznosi mjesečna zarada apelanata. Budući da su apelanti na glavnoj raspravi odustali od provođenja dokaza putem finansijskog vještačenja, kojim se po mišljenju suda jedino može utvrditi tačan iznos visine duga tužene, sudovi su zaključili da apelanti nisu pružili dovoljno dokaza o visini neisplaćenih plata, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen. Obzirom da apelanti nisu dokazali visinu njihove mjesečne zarade, sudovi su zaključili da nije bilo moguće obračunati ni iznos garantovane plate u smislu člana 50. Opšteg kolektivnog ugovora za period od 6 mjeseci u kom dijelu je tužena priznala zahtjev apelanata, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbijen kao neosnovan.

5. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-06-000 783 od 27. februara 2008. godine, kojom je reviziju djelimično uvažio, obje nižestepene presude djelimično preinačio tako što je tuženu obavezao da na ime 6 garantovanih plata za period od 1. decembra 2004. godine do 1. juna 2005. godine isplati apelantima iznose precizirane u izreci presude, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da budući da su apelanti podnijeli tužbu sudu 27. aprila 2004. godine ona je neblagovremena u pogledu svih potraživanja apelanata koja su dospjela do 27. aprila 2003. godine shodno članu 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00 do 66/03) kojim je propisano da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se o zahtjevima apelanata za isplatu predmetnih potraživanja kao neblagovremenim ne može meritorno raspravljati. Vrhovni sud je dalje naveo da su iz navedenih razloga nižestepeni sudovi u smislu člana 67. stav 1. tačka 2. ZPP u tom dijelu trebali tužbu odbaciti kao neblagovremenu. Međutim, kako su u konkretnom slučaju pravne posljedice odbijanja tog dijela tužebnog zahtjeva i odbacivanja tužbe iste, po mišljenju Vrhovnog suda nije bila nužna intervencija tog suda u smislu preinačenja osporene presude.

7. Vrhovni sud je dalje naveo da za ostvarenje zarade nije dovoljno samo postojanje radnog odnosa, kako pogrešno smatraju apelanti, već se to pravo ostvaruje radom. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je zahtjev apelanata za isplatu plata za vrijeme u kojem nisu radili neosnovan i u tom dijelu je odbio reviziju apelanata shodno članu 248. ZPP. Međutim, Vrhovni sud je dalje naveo da su apelanti osnovano ukazali da je tužena djelimično priznala tužbeni zahtjev i to u visini 6 garantovanih plata u smislu člana 50. Opšteg kolektivnog ugovora. Nesporno je, kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, da je prvoapelant za obavljeni rad u 2004. godini ostvarivao platu u iznosu od 791,00 KM, a drugoapelant u iznosu od 591,00 KM, pa garantovana plata za mjesec decembar 2004. godine i prvih 5 mjeseci 2005. godine iznosi 65% od navedenih iznosa. Za izračunavanje iznosa 6 garantovanih plata u smislu člana 50. Opšteg kolektivnog ugovora, po mišljenju Vrhovnog suda, nije potrebno posebno stručno znanje, pa činjenica da su apelanti odustali od prijedloga za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke nije mogla biti od uticaja na odluku o konkretnom dijelu tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je utvrdio da šest garantovanih plata u smislu člana 50. Opšteg kolektivnog ugovora za prvoapelanta iznosi 3.085,00 KM (516,15 x 6), a za drugoapelanta 2.305,00 KM (384,15 x 6). Kako je tužena djelimično priznala tužbeni zahtjev apelanata do iznosa 6 garantovanih plata, Vrhovni sud je zaključio, da primjenom odredbe člana 180. stav 1. ZPP nižestepeni sudovi su bili dužni bez daljnjeg raspravljanja u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev apelanata.

8. U odnosu na troškove parničnog postupka Vrhovni sud je naveo da je na osnovu člana 397. stav 2. ZPP obavezao tuženu da apelantima nadoknadi iznos od 709,00 KM na ime troškova postupka. Navedeni iznos dosuđen je apelantima srazmjerno uspjehu u sporu (18%) u skladu s članom 386. stav 2. ZPP, prema postavljenom opredijeljenom zahtjevu. Navedeni troškovi se odnose na troškove sastava tužbe od strane advokata, troškove zastupanja na tri ročišta, troškove sastava žalbe i revizije sve u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te troškove sudskih taksa na tužbu i presudu.

9. Apelanti su 3. aprila 2008. godine Vrhovnom sudu uputili podnesak u kome su naveli da je Vrhovni sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose. Predložili su da Vrhovni sud u skladu s članom 192. ZPP donese dopunsku presudu u kojoj će odlučiti o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđene iznose. Vrhovni sud je dopisom broj Rev: 118-0-Rev-06-000 783 od 9. aprila 2008. godine obavijestio apelante da je presudom tog suda broj 118-0-Rev-06-000 783 od 27. februara 2008. godine u cijelosti odlučeno o reviziji apelanata, odnosno djelimično je uvažena revizija, u dijelu u kojem je tužena priznala tužbeni zahtjev, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Iz navedenih razloga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, nema mjesta podnošenju navedenog prijedloga apelanata.

10. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo u pogledu sporednih potraživanja – zakonske zatezne kamate i troškova sudskog postupka. Istakli su da je Vrhovni sud propustio da na dosuđeni iznos od šest garantovanih plata apelantima dosudi i zateznu kamatu. Tuženi je po mišljenju apelanata trebao navedeni iznos isplatiti do 1. juna 2005. godine i od tog datuma tuženi je došao u docnju sa ispunjenjem svoje obaveze, zbog čega je Vrhovni sud shodno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima trebao dosuditi i zatezne kamate. Također, su naveli da ih je Vrhovni sud povodom njihovog prijedloga za donošeje dopunske presude u odnosu na zatezne kamate, obavijestio da je u cijelosti odlučio o njihovoj reviziji, zbog čega nema mjesta podnošenju navedenog prijedloga. U vezi troškova sudskog postupka apelanti ističu da je njihov tužbeni zahtjev koji je označen u samoj tužbi ostao neizmijenjen, da su samo paušalno tokom postupka izjavljivali da će ga smanjiti, te da je prvostepeni sud pogrešno naveo da su apelanti na ročištu od 4. februara 2005. godine smanjili tužbeni zahtjev. Dalje su istakli da je dosuđeni iznos na ime šest garantovanih plata veći od iznosa kojeg su apelanti potraživali u svom tužbenom zahtjevu, te da iz toga proizilazi da je uspjeh usvojenog tužbenog zahtjeva u pobijanoj presudi 90,73%, a ne 18% kako je to utvrdio Vrhovni sud.S toga apelanti smatraju da je iznos sudskih troškova koji im treba nadoknaditi 1.051,00 KM, na koji iznos treba dodati sudske takse, tako da ukupni troškovi sudskog postupka iznose 3.551,00 KM.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U pogledu navoda apelanata da im nije isplaćena zakonska zatezna kamata Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio u granicama podnesene revizije, o čemu je dao i obrazloženje. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u skladu s članom 397. stav 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka, za šta je dao detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka u pogledu sporednih potraživanja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1438/08 (M. V. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio