Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1468/08 (Ž. T.)

Odluka donesena 11. 01. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1468/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 01. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. siječnja 2011. godine, u predmetu broj AP 1468/08, rješavajući apelaciju Živojina Todorovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živojina Todorovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kžž-07-000 013 od 11. ožujka 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kžk-07-000 010 od 14. lipnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj K-124/2005 od 5. siječnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živojina Todorovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kvl-

08-000 001 od 7. svibnja 2008. godine i Rješenja broj 012-0-Kž-09-000 020 od 20. listopada 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Živojin Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika podnio je 17. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-07-000 013 od 11. ožujka 2008. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0- Kžk-07-000 010 od 14. lipnja 2007. godine, Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-124/2005 od 5. siječnja 2007. godine i Rješenja Okružnog suda broj 012-0-Kvl-

08-000 001 od 7. svibnja 2008. godine. Apelant je 11. lipnja 2008. godine precizirao apelaciju.

2. Apelant je 18. studenoga 2009. godine dopunio apelaciju, te dostavio Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Kž-09-000 020 od 20. listopada 2009. godine.

3. Presudom Osnovnog suda broj K-124/2005 od 5. siječnja 2007. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 249. stavak 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 115/04, 37/06, 70/06 i 73/10; u daljnjem tekstu KZRS). Osnovni sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom apelant je obvezan da oštećenom A. J. (u daljnjem tekstu: oštećeni) na ime naknade štete isplati iznos od 1.923,40 KM i da naknadi troškove postupka, a sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni je upućen na parnicu.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantu po službenoj dužnosti postavio branitelja, u smislu odredaba članka 54. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08; u daljnjem tekstu: ZKPRS), kojim je propisana mogućnost da se optuženom, na njegov zahtjev, postavi branitelj i kada se ne radi o obveznoj obrani, ako to zahtijevaju interesi pravičnosti, a kako je apelant zatražio da ga više ne zastupa postavljeni branitelj, to mu je postavio novog branitelja.

5. Osnovni sud je istakao da je na glavnom pretresu izveo dokaze optužbe i to: da je saslušao oštećenog, svjedoke D. S. i V. M. (djelatnici u tvrtki oštećenog), vještaka prometne struke, da je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, zapisnik o uviđaju sa fotodokumentacijom i službeno izvješće o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta. Osnovni sud je naveo da obrana nije predlagala dokaze. Obrazlažući kako je utvrdio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo, tj. kako je uništio vozilo koje je bilo vlasništvo oštećenog, Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećenog slijedi da je njegova tvrtka, odnosno da su svjedoci V. M. i D. S. radili građevinske radove u apelantovoj kući, te da je on, kada mu je apelant ukazao na određene propuste u izvršenim radovima, sa ovim svjedocima osobnim vozilom otišao apelantovoj kući, odnosno da je došlo do sukoba između njega i apelanta, nakon čega je apelant sjekirom uništio njegovo vozilo. Dalje je navedeno da iz iskaza svjedoka D. S. slijedi da je on sa oštećenim tog dana došao kod apelanta, te da je apelant, nakon sukoba sa oštećenim, uništio vozilo oštećenog. Zatim je istaknuto da iz iskaza svjedoka V. M. proizlazi da je on taj dan sa oštećenim i svjedokom D. S. otišao kod apelanta, ali da u vrijeme oštećenja vozila nije bio na mjestu događaja jer je otišao po građevinski materijal. Osnovni sud je naglasio da je ove iskaze prihvatio kao istinite i da je na temelju njih, kao i na temelju objektivnih dokaza, zapisnika o uviđaju sa fotodokumentacijom, službenog izvješća o kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, te nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, nesporno zaključio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo.

6. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Kž-07-000 060 od 4. travnja 2007. godine prvostupanjska odluka je ukinuta zbog utvrđivanja stupnja apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja kaznenog djela, te je naloženo održavanje glavnog pretresa.

7. Nakon održanog glavnog pretresa, Presudom Okružnog suda broj 012-0-Kžk-07-000 010 od 14. lipnja 2007. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 249. stavak 1. KZRS. Okružni sud je apelantu izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. Istom presudom apelant je obvezan da oštećenom na ime naknade štete isplati iznos od 1.923,40 KM, te je oslobođen od plaćanja troškova postupka, a sa preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni je upućen na parnicu.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je izvršeno neuropsihijatrijsko vještačenje s ciljem utvrđivanja stupnja apelantove uračunljivosti. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena, tj. da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela zbog sukoba sa oštećenim bio u stanju jake afektivne razdraženosti. Okružni sud je naveo da je ovaj nalaz prihvatio u cijelosti budući da ne sadrži proturječnosti, te da je vještak na glavnom pretresu razjasnio sve svoje bitne zaključke. Budući da je utvrdio da apelant nije bio neuračunljiv, Okružni sud je zaključio da je kazneno odgovoran za predmetno kazneno djelo jer je nesporno utvrđeno da je apelant oštetio vozilo oštećenog. Obrazlažući zašto je apelantu izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrdio manju kaznu zatvora, Okružni sud je istakao da je apelant kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjenje uračunljivosti, da je obiteljski čovjek i otac četvoro djece, te da živi u lošim imovinskim uvjetima.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-07-000 013 od 11. ožujka 2008. godine odbijene su kao neutemeljene žalbe apelantovog branitelja i apelantove supruge. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelant dopisom od 27. veljače 2008. godine zatražio da se njegovom branitelju oduzme punomoć za zastupanje, te da se žalba njegovog branitelja smatra pravno nevažećom. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da je apelantu, nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta, zbog njegovog mentalnog zdravlja postavljen branitelj po službenoj dužnosti, u smislu članka 53. stavak 5. ZKP. Dalje je navedeno da je ovaj branitelj aktivno sudjelovao na glavnom pretresu pred Okružnim sudom, da apelant nije imao primjedbi, te da je na presudu Okružnog suda izjavio žalbu. Imajući u vidu činjenicu da se apelant nije odrekao prava na žalbu, te da je i apelantova supruga uložila žalbu, Vrhovni sud je zaključio da su žalbe dopuštene.

10. Odgovarajući na žalbene navode da je u postupku povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, tj. da apelantu tijekom postupka nije pružena suštinska stručna pomoć, Vrhovni sud je naveo da je apelantu upravo zbog mentalnog zdravlja, odnosno zato što je to u interesu pravde, postavljen branitelj koji je tijekom postupka poduzimao procesne radnje i koji mu je pružao stručnu pomoć. Vezano za prigovor u svezi sa nalazom vještaka kojim je utvrđeno da je apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud izveo pravilan zaključak o stupnju apelantove uračunljivosti u vrijeme izvršenja kaznenog djela na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka neuropsihijatra, koji je sačinjen na temelju razgovora sa apelantom, relevantne medicinske dokumentacije, te na pravilnoj ocjeni svih okolnosti slučaja, tako da ne sadrži bilo kakve proturječnosti niti nelogičnosti. Vrhovni sud je istakao da su sve eventualne nejasnoće u svezi sa nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka otklonjene na glavnom pretresu, nakon što je apelantov branitelj ispitao vještaka. U odnosu na odluku kojom je apelant obvezan da oštećenom naknadi štetu, Vrhovni sud je naveo da je, u smislu članka 108. stavak 3. ZKP, pravilno odlučeno budući da je pobijanom presudom utvrđeno da je izvršenjem kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim oštećenom pričinjena šteta.

11. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnom zaključku sudova koji nisu uzeli u obzir da je vještak konstatirao: «[…] afektivna razdražljivost, učinitelj ne može shvatiti značaj postupka i upravljati svojim postupcima», tj. da je on duševni bolesnik. Dalje, kako ističe apelant, zakon izričito propisuje da se vještačenje povjeri državnoj stručnoj ustanovi, zatim da su mu postavljena tri branitelja bez njegove volje, da svjedoci nisu unakrsno ispitani, da materijalni dokazi nisu uopće razmatrani, te da je svjedok D. S. brat supruge oštećenog. Apelant ističe da je neutemeljeno obvezan da oštećenom isplati naknadu štete. Apelant je uz pobijane presude dostavio i rješenje Okružnog suda od 7. svibnja 2008. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka.

12. Apelant je uz dopunu apelacije od 18. studenog 2009. godine, u kojoj također ponavlja navode o nezakonitosti pobijanih presuda, dostavio Rješenje Okružnog suda od 20. listopada 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje Osnovnog suda od 24. kolovoza 2009. godine a kojim je odbačena apelantova žalba na rješenje Okružnog suda od 23. travnja 2009. godine (ovim rješenjem odbijena je apelantova žalba na rješenje kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavljanje postupka).

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; […]

a) Dopustivost prima facie

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud uočava da predmetna apelacija pokreće pitanje je li u postupku pogrešno utvrđeno da je apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, tj. je li apelant pravilno proglašen kazneno odgovornim, odnosno je li pravilno obvezan da oštećenom naknadi štetu. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije izostalo logično obrazloženje sudova u pogledu utvrđivanja stupnja apelantove uračunljivosti. Naime, iz ovih obrazloženja slijedi da je prvostupanjska presuda ukinuta zato što je bilo potrebno provesti neuropsihijatrijsko vještačenje kako bi se utvrdio stupanj apelantove uračunljivosti. Kako je na temelju tog nalaza utvrđeno da je apelant u vrijeme izvršenja kaznenog djela bio bitno smanjeno uračunljiv, dakle nije bio neuračunljiv, to su se stekli uvjeti da se apelant proglasi kazneno odgovornim. Ustavni sud, također, nalazi da nije izostalo logično obrazloženje sudova u pogledu naknade štete jer je izvršenjem kaznenog djela oštećenom nanesena šteta. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na povredu ovog aspekta prava na pravično suđenje.

17. Dalje, Ustavni sud uočava da se apelant žali na to da sudovi nisu razmatrali materijalne dokaze, da svjedoci nisu unakrsno ispitani, da je jedan od ključnih svjedoka brat supruge oštećenog, te da mu je povrijeđeno pravo na obranu zato što su mu bez njegove volje postavljena tri branitelja.

18. Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine; i Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

19. Ustavni sud zapaža da niti iz apelacije niti iz dokumentacije uz apelaciju ne proizlazi da je obrana predlagala izvođenje konkretnih dokaza, a da je u svezi s tim proizvoljno odbijen njezin prijedlog. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud detaljno obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio apelantovu kaznenu odgovornost, razloge zašto je prihvatio određene dokaze, tj. da je na temelju iskaza saslušanih svjedoka, dovodeći ih u vezu sa nalazima vještaka i materijalnim dokazima, nesporno zaključio da je apelant počinio kazneno djelo uništenja tuđe stvari. S tim u svezi, Ustavni sud ove apelantove navode ocjenjuje paušalnim i neargumentiranim.

20. Vezano za apelantove navode da su mu bez njegove volje postavljena tri branitelja po službenoj dužnosti, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno da je, u smislu članka 54. st. 1. i 2. ZKP, apelantu postavljen branitelj budući da navedene odredbe propisuju mogućnost da se na zahtjev optuženog postavi branitelj i kada se ne radi o obveznoj obrani, ako to zahtijevaju interesi pravičnosti, te da je na apelantov zahtjev sud postavio novog branitelja. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju presude istakao da je nakon ukidanja prvostupanjske presude apelantu zbog mentalnog zdravlja postavljen branitelj po službenoj dužnosti, u smislu članka 53. stavak 5. ZKP, koji je aktivno sudjelovao na glavnom pretresu pred Okružnim sudom, te da apelant nije imao primjedbi. S tim u svezi, a kako apelant ne nudi dokaze o suprotnom, Ustavni sud nalazi da su neargumentirani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na obranu.

21. Sukladno navedenome, a u smislu prethodno navedenih načela, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u svezi sa povredom članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članka 6. stavak 3. točka (d) Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

b) Dopustivost ratione materiae

22. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, apelant je pobio i Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Kvl-08-000 001 od 7. svibnja 2008. godine, kojim je odbačen njegov zahtjev za ponavljanje postupka, a pobio je i Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Kž-09-000 020 od 20. listopada 2009. godine, kojim je odbijena njegova žalba na rješenje Osnovnog suda od 24. kolovoza 2009. godine, kojim je odbačena apelantova žalba na rješenje Okružnog suda od 23. travnja 2009. godine (ovim rješenjem odbijena je apelantova žalba na rješenje kojim je odbijen njegov prijedlog za ponavljanje postupka).

23. S tim u svezi (s obzirom na to da se pobijaju isključivo rješenja kojima su odbijeni ili odbačeni apelantovi prijedlozi za ponavljanje predmetnog kaznenog postupka), Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni postupak utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud se poziva na stav bivše Europske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. svibnja 1978. godine, Odluke i izvješća (OI), broj 14, stranica 171. i dalje). U navedenom predmetu Europska komisija za ljudska prava je usvojila stajalište da se članak

6. Europske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka jer takav postupak: «[...] ne utvrđuje [...] utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe protiv apelanta», pa, analogno tome, ni apelantova građanska prava i obveze. Sličnu praksu ima i Ustavni sud koji je u svezi sa ovim pitanjem zaključio da se u postupku povodom prijedloga za ponavljanje postupka odlučuje samo o tome hoće li biti odobreno ponovno suđenje ili ne (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 563/05 od 28. lipnja 2005. godine).

24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obvezama, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uvjeta za ponavljanje postupka. Stoga, postupak o odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje postupka ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

25. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1468/08 (Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio