Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/08 (B. Z.)
Odluka donesena 11. 01. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 387
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1499/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 01. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. januara 2011. godine, u predmetu broj AP 1499/08, rješavajući apelaciju Blage Zlomislića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blage Zlomislića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Kž-08-000 007 od 16. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-K-07-000 095 od 8. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Blago Zlomislić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Velimir Marić advokat iz Mostara, podnio je, 23. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 007 od 16. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-K-07-000 095 od 8. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-K-07-000 095 od 8. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Kž-08-000 007 od 16. aprila 2008. godine, apelant je oglašeni krivim što je u vrijeme i na način pobliže opisano u dispozitivu presude počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je primjenom navedene zakonske odredbe i čl. 42, 43, 60. i 62. KZ FBiH izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Oštećeni «Euroservis» d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: «Euroservis») je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. Općinski sud je u toku dokaznog postupka saslušao veliki broj svjedoka, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu predmeta, pa je nakon analize provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi te dovodeći ih u vezu sa odbranom apelanta, našao utvrđenim da se u radnjama apelanta stiču sva obilježja krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH. Analizirajući odbranu apelanta kako pojedinačno tako i u odnosu na provedene dokaze, Općinski sud ju je ocijenio dijelom, kao priznanje počinjenog krivičnog djela a dijelom kao iskonstruiranu i usmjerenu u pravcu izbjegavanje krivične odgovornosti. Da apelant dijelom priznaje počinjenje krivičnog djela vidljivo je iz njegovog iskaza u kojem potvrđuje navode optužbe koji se odnose na činjenicu da je bio imenovan na mjesto direktora «Euroservis» te da je utvrđen manjak na koji on nije imao primjedbe, kao i to da nije izvršio primopredaju dužnosti sa prethodnim direktorom. S druge strane, navodi dalje Općinski sud, da je odbrana apelanta iskonstruisana i usmjerena ka izbjegavanju krivične odgovornosti potvrđuje činjenica da apelant negira da je uopće bio odgovorna osoba i pored činjenice da je upisan u registru kao direktor, te da je isključivo krivnja za nastali manjak na upravi «Unitrade» i «ASD» kao osnivača «Euroservisa». Međutim, zaključio je sud, svi provedeni dokazi potvrđuju da je apelant bio odgovorna osoba u preduzeću «Euroservis» sa statusom direktora a ne voditelja poslovnice kako to apelant tvrdi. Apelant je u skladu sa članom 41. Ugovora o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću činio Upravu društva «Euroservis» odnosno bio direktor društva koji društvo zastupa pojedinačno i samostalno, te kako nakon imenovanja na mjesto direktora nije poduzeo sve mjere i radnje iz svoje nadležnosti to je odgovoran za zakonitost poslovanja, te se ne može eskulpirati od odgovornosti zbog eventualnih propusta uprave osnivača, pa čak i pored činjenice što je poslovanje preduzeća bilo sa povećanim prometom u vrijeme dok je on bio direktor.
4. Nije sporno da apelant nije imao deponiran potpis na banci te da nije potpisivao fakture i da je za to bila ovlaštena M.D., međutim nejasno je zašto apelant kao direktor društva nije ništa preduzeo u razrješenju M.D. takvih prava te tražio da sam bude isključivo ovlašteni potpisnik. Također je nesporno da je roba uglavnom dopremana iz «Unitrade» iz Ljubuškog a to je činio i sam apelant, a fizički prijem robe obavljali su svi djelatnici i nije bilo posebno ovlaštene osobe za prijem i izdavanje robe odnosno skladištara. Općinski sud je dalje istakao da apelant čini nespornim da je fizički bio prisutan inventuri tj popisu robe od 10. do 12. decembra 2005. godine a isto tako i radu kontrolne komisije na čiji rad nije imao primjedbe, kao i na utvrđeno stanje ali ne može objasniti nastali manjak. Općinski sud nije mogao prihvatiti navode vještaka odbrane da apelant ne snosi krivnju za utvrđeni manjak obzirom da je knjigovodstvo vođeno u Ljubuškom, jer za svu organizaciju i propuste krivnju snosi apelant te se ne mogu prihvatiti navodi apelanta da se radi o vezanom društvu i da je postupao po uputama nadređenih, obzirom da je tokom postupka utvrđeno da nije imao pismene upute nadređenih.
5. Krivica apelanta kao odgovorne osobe se zasniva i na izvadcima iz registra u kojima je nesporno apelant upisan kao odgovorna osoba tako da svi propusti u vezi organizacije i poslovanja preduzeća «Euroservis» su u isključivoj ingerenciji apelanta. Apelant nije odredio osobu koja bi bila zadužena za skladište te je tako pristup skladištu bio omogućen većem broju osoba. Na kraju je Općinski sud zaključio da je apelant kao odgovorna osoba svjesnim kršenjem zakona, drugih propisa i općih akata, odnosno propuštanjem dužnosti nadzora očigledno nesavjesno postupao u vršenju dužnosti pa je uslijed toga preduzeću «Euroservis» nastala šteta preko 10,000,00 KM, tako da radnje apelanta čine bitno obilježje krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. KZ FBiH. Za navedeno krivično djelo i nije nužno da se počini sa namjerom već se može počiniti iz nehata, pri čemu je bitno obilježje djela očigledno ne savjesno postupanje u vršenju dužnosti. Polazeći od svrhe kažnjavanja i imajući u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, Općinski sud je ocijenio da je svrhu kažnjavanja u konkretnoj situaciji moguće postići i izricanjem uslovne kazne sa utvrđenom kaznom zatvora kao u dispozitivu presude pa i pored činjenice da je apelant već ranije osuđivan.
6. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno jer iz osporene presude proizilazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje čine zakonsko obilježje predmetnog krivičnog djela. Naime iz stanja spisa je utvrđeno da je Skupština društva «Euroservis« odlukom od 3. februara 2005. godine, nakon ostavke direktora društva. I, P. za direktora društva imenovala apelanta koji je ovlašten da zastupa društvo u poslovima unutrašnjeg i vanjskog prometa, a koja promjena je evidentirana i u sudskom registru 25. aprila 2005. godine. Kantonalni sud dalje navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka Stanislava Komadine, a kojem je Općinski sud poklonio vjeru, proizilazi da je prva komisija prilikom inventure utvrdila manjak u iznosu od 34.964, 19 KM na osnovu popisa na skladištu i da je navedeno potvrđeno od strane druge komisije, koja je vršila provjeru tačnosti podataka kojom prilikom je utvrđen manjak od 34.517,40 KM i da je apelant potpisao oba izvještaja. Apelant je kao odgovorna osoba bio dužan odrediti organizaciju i način poslovanja te izvršiti kontrolu nad ispravnošću i urednošću poslovanja te uklanjanje i ispravljanje propusta koje čine uposlenici. U konkretnom slučaju, pojasnio je sud, bio je dužan odrediti uposlenika na mjestu skladištara koji bi imao obavezu prijema i izdavanja robe iz skladišta, kao i obavezu vođenja evidencije prilikom ulaska i izlaska robe a što nije uradio. Da se apelant olako prihvatio mjesta direktora potvrđuje i dio njegovog iskaza da nakon imenovanja nije izvršio primopredaju sa ranijim direktorom, jer je smatrao da je za to radno mjesto osposobljen.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju što je rezultiralo i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da prvostepeni sud nije utvrdio stanje knjige ulaznih faktura i knjige izlaznih faktura u «Euroservisu» koje knjige su temeljna dokumentacija o kretanju robe, ulaz-izlaz a bez potpunog uvida u navedene knjige nije moguće utvrditi da li je sporna roba ušla u skladište ili izašla iz njega. Apelant je naveo da prvostepeni sud nije utvrđivao vrijednost robe po izlaznim fakturama i nije utvrdio iznos položenog gotovog novca u blagajni u Ljubuškom jer bi se na taj način moglo precizno utvrditi da li u konkretnom slučaju postoji finansijski manjak ili višak ili se stanje u potpunosti slaže. Apelant je nezadovoljan i ocjenom dokaza navodeći da sud nije cijenio presudu Općinskog suda broj 064-0-P-06-000-081 od 23. augusta 2007. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev «Euroservisa» za naknadu štete niti je cijenio dokaz da se u ovoj krivičnoj stvari radi o komisionoj i konsignacijskoj robi pa i to dovodi u pitanje nastanak štete za «Euroservis».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav
1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovorni za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao predložene svjedoke, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke Stanislavu Komadini, izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazila u spisu predmeta te kao dokaz odbrane saslušao apelanta i proveo vještačenje po vještaku finansijske struke Miloradu Rajliću. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da apelant kao direktor društva i kao odgovorna osoba nije poduzeo sve potrebne mjere i radnje iz svoje nadležnosti a što je rezultiralo manjkom po izvršenoj inventuri na skladištu društva u vrijednosti od 34.517,40 KM na koji način je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu nesavjestan rad u službi. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
13. U vezi s navodima apelanta da je došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović